Za obrazovanje spremni!

Znam da ništa ne znam. Ali to vam neću priznati tek tako. Uostalom, tko zna što biste otkrili da me testirate pitanjima s državne mature. Možda bih ispala totalni imbecil. Možda bih i ja vodik i kisik smjestila među metale. A možda bih (uvažavajući godine, trošenje mozga i kronični umor osobe koja pokušava biti majka, žena i novinarka) ipak pokazala da nije baš sve znanje isparilo iz glave. Svako malo nas novine i portali bombardiraju neznanjem srednjoškolaca i fakultetlija, pa se onda brzopotezno vade argumenti za što drugo negoli - još jednu reformu školstva. Samo zato što učenici ništa ne znaju.

Tako je, ako ne valja sadržaj, mijenjaj formu! Naučili smo tako. Ako zaobilazimo postojeći zakon, već ćemo smisliti novi. Koji nećemo poštivati kao ni stari. U čemu je problem? Zapravo u logici. Zašto bi promjena okvira sliku nužno učinila atraktivnijom? Misli li tko da će neki novi sustav ugraditi više znanja u glave naše djece? Misli li itko da će tanje knjige, manje podataka i reforma koja će ići niz dlaku učenicima utuviti klincima u glavu da je u znanju spas? Tako naivna nisam. Stvar je jednostavna – klincima se ne da učiti! Većina ih priznaje da se trudi samo onda kada im starci plate privatne satove. A i tada se trude s mukom. I brzo zaborave (ne)naučeno.

U tranziciji poremećenih vrijednosti izgubili su poštovanje prema školi, profesorima i autoritetu. Kako i ne bi kada mnogima mjesečni džeparac doseže iznos profesorske plaće. Po nastavnicima i profesorima danas se, da prostite, svatko može posrati. Učenik, roditelji, ravnatelj/ica, ministarstvo. I to svi obilato koriste! Djeca imaju sva prava ovog svijeta, učitelji i profesori nikakva. Svi koji su mogli pobjeći u neko poštovanije ili barem plaćenije zanimanje, pobjegli su glavom bez obzira. Ostali su oni koji moraju. Ili oni koji se još nadaju da će jednoga dana, za njihova života, zablistati stari dani. Zato se mogu složiti da većina ne predaje na atraktivan način. Da ima svakakvih predavača. Nezanimljivih, dosadnih, nesposobnih. Pa i ludih. Ali znate što? Ni u moje vrijeme profesori nisu glumili zabavljače. Bili su profesori. Strogi. Tražili su znanje. Nisu prihvaćali isprike. U moje vrijeme nismo mogli koristiti dvd i internet kako bismo s ekrana učili biologiju, zemljopis ili povijest. Učili smo na danas nezanimljiv i dosadan način - s ploče. Ili iz Atlasa. Nismo mogli skidati skraćenu verziju lektire. Čitali smo knjige. Provodili vrijeme u knjižnici. Učili smo!

Zato ne priznajem argumente kritičara sustava i zagovornika velikih zaokreta da je gomilanje podataka glavni problem. Zamislite, i mi smo morali pamtiti gomilu podataka. Nisam ih učila s gađenjem, pa još pamtim, primjerice, Hamurabijev zakonik, grčko-perzijske ratove, vladavinu Inka, godine Seljačke bune, odsijecanja glava u Bečkom Novom Mestu, Gutenbergove Biblije, mjesto najveće tenkovske bitke u drugom svjetskom ratu...I zamislite, nemam ni traume ni noćne more zbog tih podataka. Ne budim se noću vrišteći od užasa što je naučeno još u glavi. Ali imam pitanje. Kako to da onda ta i takva austrougarska, prevaziđena, dosadna i niš' koristi škola uspije obrazovati djecu koja na svim mogućim međunarodnim natjecanjima poberu medalje? Kako to da su Hrvati (mjereno brojem stanovnika) u svjetskom vrhu prema inovacijama i, da, korištenju tehnologija? Kako to da dobro stojimo u matematici i informatici? Kako je moguće da su naši stručnjaci (školovani u domaji, ne na Yaleu ili Oxfordu) među najcjenjenijim zaposlenicima gdje god se u svijetu pojave? Kako je to moguće ako ih obrazuju zastarjeli, nestručni profesori, a djeci je tako dosadno?

Nebrojeno se puta potezao primjer savršenosti nordijskog tipa škole. Imala sam prilike upoznati domete takvog školovanja. Negdje sredinom 90-ih otputovala sam na službeni put u Nizozemsku. Za doručkom sam sjela sam za stol kolege novinara iz Finske. Novinari su po vokaciji sveznalice, zar ne? Pitao me je otkud sam. Kad sam mu odgovorila očekivala sam salve pitanja o ratu. Ali ne. Na moje je zaprepaštenje rekao: - Ah, znam, Atena vam je glavni grad. Vi pišete ćirilicom? Potpuno sablažnjena odgovorom pokušala sam ne-ljutito objasniti da dolazim iz zemlje koja je zbog rata još uvijek vijest na svjetskim televizijama. I da je Atena starocivilizacijski 'pojam' koji se obično veže uz Grčku! I Staru i 'novu' Grčku! Vjerujem da bi danas, braneći EU, itekako znao koji je glavni grad Grčke. I to je prilog mojoj tezi da svugdje ima klinaca koji žele i onih koji ne žele učiti. Onih željnih znanja i onih koji ga ne trebaju. Onih koji će i iz najveće školske dosade znati izvući više i onih koji učenje jednostavno ne prihvaćaju kao sastavni dio života. Škola je ništa više i ništa manje od toga. Svim reformama ovoga svijeta unatoč.

Ono što školstvu nedostaje nije reforma. Nije zabava. Nije animiranje klinaca. Nedostaje pravih vrijednosti. Nedostaje poštovanja. Nedostaje želja da prestanemo živjeti kao pusti otoci i ignorirati pružene ruke. Mnogi ih profesori pružaju, ali ostale su prazne. I da, nedostaje veza između škole i potreba društva. Nedostaje želja da shvatimo kako ne možemo 'proizvoditi' tisuće ekonomista dok istovremeno nedostaje građevinaca, strojara, turističkih radnika... Ali ne čudim se. Škola je preslika društva. Beznadnog, indolentnog, ignorantskog. Kako bi mogla biti drukčija?