Zašto rasprodaja 'kisika'?

A penny for your thoughts, ili zbilja bih voljela zaviriti iza novovladajuće zavjese. Jesu li, unatoč dobroj 'kondicijskoj' pripremi, ipak neugodno iznenađeni obvezama i rupama u proračunu ili ih je već na početku strah ulice? Za ovo drugo nije teško naći argumente – na ideju povećanja stope PDV-a za dva postotna boda i oporezivanja imovine svi su se digli na noge.

Pa sada Linić uvijeno i polurazumljivo kaže kako je 'i povećanje za dva postotna boda puno'. Umjesto toga kreće se u prodaju, kako je Milanović u rujnu iz opozicijskog kuta rekao, 'kisika' – država se kani riješiti Croatia osiguranja i HPB-a.

Za ovo prvo vjerojatno je još lakše naći argumente. Obveze su rasle geometrijskom progresijom, pa je manjak u državnoj blagajni lani skočio s 18 milijardi kuna na 21 milijardu ili s 5,4 na 6,2 posto BDP-a, a javni dug s 47 posto na 51 posto BDP-a. Jedina je povoljna okolnost to što su financijske obveze središnje države prema inozemstvu ove godine zanemarive. No to ipak nije sve. Ukupne su potrebe Hrvatske za inozemnim financiranjem i dalje astronomske - 17,2 milijardi eura. Izvora rasta niotkuda, prijeti nam revizionirani ‘junk’ kreditni rejting, nemoguće kamate i trajni dužnički okovi.

Sve su to razumni argumenti. Pa ipak je najava prodaje CO i HPB-a neugodno zaškripala. Većina se ekonomista, doduše, zalaže za daljnu privatizaciju, a i stara je Linićeva teza da je država loš gospodar. Praksa ga nažalost nije nikada uspjela demantirati. Osim možda baš sada. Nepobitna je činjenica da je Zdravka Zrinušića i Čedu Maletića postavila Kosor, ali je isto tako nepobitna činjenica da su obojica odlično počistila korupcijske gubitke svojih prethodnika i kompanije vratili u (pošten) život. A nije da političkih pritisaka nije bilo. O ostalima ne bih, jer o njima malo znam. I jedna i druga financijska institucija mogle bi itekako dobro doći sustavu kojem nedostaje kapital. Doduše, i HPB-u upravo to nedostaje, ove bi mu godine trebalo milijardu kuna do dvije milijarde dokapitalizacije, no bilo bi šteta odreći se mogućnosti jeftinijeg i svrsishodnijeg financiranja poduzetništva (u pametnoj kombinaciji s HBOR-om) u vremenima kada banke u stranom vlasništvu kalkuliraju neke druge ciljeve. I spašavaju vlastitu glavu.

Možda je to u uvjetima (pre)zaduženosti i prazne državne novčarke sanjarska, ne ekonomski smislena, racionalna, logička i ostvarljiva teza. No jednoga dana kada ljevica po drugi put počisti za bivšima i utre put kakvom-takvom razvoju možda ćemo lupati glavom o zid pitajući se je li moglo drukčije? Da, proračun je u komi, visi nam rejting, kamate će se vjerojatno vinuti u nebo, vjerovnike treba pažljivo tetošiti. Ali ne bi li ipak bilo smislenije srezati rashode koji su od 2003. do 2010. s 80 milijardi kuna narasli na više od 120 milijardi? Vjeruje li itko da se kvaliteta državne usluge povećala nevjerojatnih 50 posto?

Ne bi li baš zato prije negoli se riješimo 'kisika' trebalo odrezati potrošnju i riješiti stvari u javnim poduzećima? Nije li upravo Kukuriku tvrdio da su ondje uštede najveće? Pri čemu uštedjeti ne znači prodati. Ili ako se baš mora namaknuti nedostajući novac, možda bi bilo uputnije potražiti equity kapital, onaj koji će se zadovoljiti s 25 posto udjela, ostati u tvrtki koliko treba i nakon nekog vremena povući se iz nje? Ne znam, možda sam samo sanjarski zavedena (odbojnošću prema globaliziranom) izgubila svaku ekonomsku logiku.