Želimo li rast ili razvoj? Oboje ne može

Generacija osnovnoškolaca s početka 80-ih 30 godina poslije. Iskusna lica, prošarana pokojom borom, brigama, životom. Istih, mladih pogleda, sjajnih, živih očiju. Kao da 30 godina nije prohujalo između nas. Kao da nismo povrijeđeni preživjeli rat, promijenili državu, sustav, ekonomski model, koloplet vrijednosti. Kao da smo isti oni nevini klinci što smo jedni drugima čuvali leđa. Ne sjećam se kada je u zraku vibriralo toliko pozitivne energije niti kada nam je susret s nekim tako lako prepunio srce. Nije bilo važno tko je što postigao u životu, formalnosti nas nikada nisu zanimale.

Jer, mi nismo živjeli u svijetu blještavih, uniformnih potrošačkih oltara. Nismo živjeli multiplex koncept zabave u kojem višestruko preplaćenim kokicama plaćamo nečije jahte. Nismo živjeli svijet u kojemu konkurencija postaje najvažnije značenje ljudskih odnosa. Bili smo oslonac kome god je trebao. Nije nam trebalo nekoliko fakulteta, MBA diploma, bezbroj radionica i tečajeva usavršavanja da bismo se kitili menadžerskim plaćama koje ne bismo imali kada potrošiti. Nismo živjeli u svijetu koji se upakiran u celofan i mašnu nudi na dlanu. Živjeli smo život punim plućima. Bez marketinških trikova.

Iz te perspektive potpuno mi je svejedno jesmo li u EU ili nismo. Ni ovdje ni ondje ekonomija nema ljudsko lice. Nitko ne nudi prijateljstvo. Nitko ne nudi pomoć. Svatko želi biti konkurentan. Cijena nije važna. Svi želimo da BDP raste. Da pokrivenost uvoza izvozom bude xy posto. Da udjel duga u BDP-u bude ovakav ili onakav. Da deficit proračuna i platne bilance ne premaši ovaj ili onaj postotak. Zaboravljamo pri tome da rast (koji se mjeri i navedenim pokazateljima) i razvoj nisu sinonimi. Štoviše, najčešće su potpuno oprečnog značenja.

Rast je ono što sada živimo – financijski sustav odmetnut od svake ekonomske zbilje (uz rejting agencije zapravo istinski vlasnik svakog stanovnika Zemlje), uništavanje vlastite proizvodnje u ime nižih troškova i viših profita, bezumna potrošnja lažno skupe robe, ispiranje mozga marketingom koji nam naređuje što se nosi, što je 'out', beskrupulozno osiromašenje svijeta u ime imaginarnih ulagača, mentalitet morskih pasa, nemilosrdno trošenje resursa i sveopća pustoš, ekonomska, financijska, proizvodna, emocionalna. BDP je samo drugo ime za to. 

Razvoj? To je posve drugi svijet. To je svijet održive proizvodnje i potrošnje, razumnih, ne pohlepnih profita, snošljivosti i oslonca. To je svijet u kojemu ima mjesta za sve nas. I za one s tri fakulteta i za one koji nisu imali sreće vidjeti ni ulazna vrata škole. Da, već vidim vojsku ekonomista i racionalista s vrlo razumnim argumentima o konkurenciji, (ne)sposobnosti, rezanju, stezanju, prodaji, rejtingu, deficitima. U svoju obranu pozvat ću Andrića i njegove Znakove pored puta: 'Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život naprijed, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim'. Moja je generacija ova potonja. A vaša?

P.S. samo jedna mala semantička digresija. U ekonomskom rječniku rast ima svoju suprotnost – pad (i stagnacija, ako hoćete). Razvoj baš i nema.