Zemlja jeftinih balona

Ma, kakav prosvjed, kakvo rušenje Vlade! Hrvati su zapravo sretni ljudi u divnoj zemlji. Podsjećaju me na jednu vježbu s davnog (novinarskog) antistresnog treninga. Voditelj nas je nastojao istrenirati kako da u trenucima kada se osjećamo tjeskobno, stresno, pritisnuto obvezama plitko dišući jednostavno pobjegnemo u svoju zamišljenu kućicu u cvijeću, okruženu livadom, svježim kisikom, šarenim bojama, optimizmom i mirom. Milina od ljepote! Bit će da smo svi pobjegli u tu našu fatamorganu, jer s Markova trga lete samo latice šarenog cvijeća.

Ni tri godine nakon krize koja je poharala ono malo gospodarskog života koji živi na ventolinu Vlada ne želi vidjeti koji dijelovi i zašto odumiru. Samo je u takvom gornjogradskom svijetu moguće da su jedino što nas muči – neprodani stanovi. I to ne svih 10, 15 ili više tisuća nego u vrh glave dvije tisuće. Za njih je premijerkin tim osmislio kreditni model prodaje. I ne samo to. Za kupce tih stanova Vlada je odlučila podmetnuti leđa i u slučaju nevraćanja otplatiti ih na teret poreznih obveznika. Jednostavno, očarana sam tim prijedlogom. Ne samo zato što je nevjerojatno inteligentan. Među ostalim i zato što (zasad) ne navodi čije će stanove spašavati. Inteligentan je i zato što pokazuje da osim zapele stanogradnje i ponešto nezaposlenih – koji su zapravo prekobrojni, na HZZ-ovim listama vise samo zbog nekih tamo beneficija koje uopće ne zaslužuju – nekih drugih problema nema. Sve funkcionira kao podmazani njemački kotačić!

O tome da su modeli A i B, osmišljeni da poduzeća vrate s ruba provalije, potpuni promašaj, nitko ni zuc. Niti o tome da preživjeli poduzetnici, čak i u tako rigidnim bankama kao što su naše (o čijem se nekreditiranju poduzeća pričaju vicevi), u roku keks uspiju dobiti kredit. Državni HBOR i nakon godinu dana još prevrće papire. Niti o tome da se 27 posto obnovljenog rasta prodaje automobila, čime se premijerka hvali, može nazvati svakako, ali ne i oporavkom. Niti o tome da oporavak potrošnje znači samo jedno – oporavak uvoza. Niti o tome da je velika većina nezaposlenih na crnom tržištu. S kojega u proračun ne kapaju kune. Još manje o tome da smo se svih ovih 20 godina razvijali na običnim nekvalitetnim balonima. Koji su do danas svi popucali. Ili se rasplinuli u nedostižnim visinama. 

Najprije smo se odrekli stambenog fonda. Budzašto stanove odaslali u otkup (i sama sam ga jeftino otkupila). Nitko se nije sjetio da je za zemlju u ratu jeftinije urediti tržište iznajmljivanja/unajmljivanja. Pa se balon stanogradnje počeo strelovito puniti nekvalitetnim zrakom. Uz pomoć 'darežljivih' banaka. Sjetili smo se i uvesti PDV. Koji se nitko nije sjetio skrenuti u proizvodnju. Pa se i balon potrošnje (č. uvoza!) brzinom svjetlosti počeo puniti helijem. Onda se malčice, pristojnom brzinom, taman kako treba, počelo otvarati tržište kapitala. To je bilo presporo. Taj je balon trebalo napuhati narodskim dionicama. Onda je shvatila da je rast prespor.

Pa se sjetila da ga ubrzava infrastruktura. I kompanije koje su živjele hraneći se glupošću vladajućih. Pa sada propadaju. Zajedno s tisućama ugašenih radnih mjesta. Sada se vraćamo na početak, probušenim balonima stanogradnje. Možda ponovno odvrtimo cijeli krug. Za svaki slučaj, da utvrdimo gradivo. Onim sirotim poduzećima koja neumorno i uzaludno pušu u balon proizvodnje, s Markova se trga sigurno grohotom smiju. Budale, jurišaju na vjetrenjače umjesto da se uhvate za Vladine ručice i zaplešu samrtni ples. Stara mudrost kaže da se četiri stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika. Vlada je uspjela propustiti sve to. Ma, što te četiri važne stvari, propustila je cijeli život! Naš život!