Malim poduzetnicima zbog Naputka teže opraštaju porezni dug
Kad sam prije mjesec dana čuo da je ministar financija Slavko Linić drugi po popularnosti, odmah iza predsjednika Republike, bio sam baš onako zadovoljan jer sam cijelo vrijeme smatrao da ne zaslužuje onakve kritike. Ljudi uistinu svašta pričaju: te Linić ovo te Linić ono, zato sam katkad vodio i žučne rasprave sa sugovornicima braneći ministrovu stranu.
Međutim, katkad neke stvari jednostavno ne valjaju i možda su rezultat okolnosti u kojima se događaju. Naime, male tvrtke u postupku predstečajne nagodbe Porezna uprava katkad ne tretira jednako kao velike. Vlasnici malih tvrtki, primjerice, naprave plan restrukturiranja (riječ je o skraćenim postupcima predstečajne nagodbe) u kojima traže otpis dijela poreznog duga, što im omogućuje Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (do 70 posto), a predstavnici Porezne uprave ogluše se o taj zakon pozivajući se na Naputak o kriterijima za restrukturiranje poreznog duga u skraćenom postupku predstečajne nagodbe koji je ministar Linić donio 29. siječnja.
Argument Naputka Riječ je o dokumentu kojim je propisan kriterij otplate poreznog duga uz mogućnost otpisa kamata. Kriterij je zapravo nejasan jer poreznici, čak i kad bi htjeli, ne mogu uvijek oprostiti 70 posto duga zato što toliki postotak nerijetko ne čine kamate. Naime, ne može se otpisati nijedna kuna poreznog duga u skraćenom postupku, nego samo kamate, a onda se na glavnicu obračunava 4,5 posto. Zato taj naputak nije, zapravo, u skladu sa zakonom.
Potpisavši ga, ministar Linić automatski je isključio mogućnost da se za neke poduzetnike primijeni odredba o 70-postotnom otpisu. Poreznici pak, u obrazloženju zašto ne mogu otpisati predloženi dio poreznog duga (koji i nije uvijek baš 70 posto, nego i manji), uvijek odgovaraju kako se moraju držati Naputka. To znači da je podzakonski akt iznad zakona, što bi se moralo uskladiti.
Oponašanje ministra Međutim, problem je i dublji i odnosi se na objektivnu poziciju poreznika u situaciji u kojoj je naša zemlja. Svaka je kuna važna, to je nepisano geslo cijelog Ministarstva financija, i ono grabi gdje god može. To je u redu gledamo li sa stajališta da porez moraju svi platiti, jer zašto bih ja redovito plaćao poreze i doprinose, a drugi se izmotavali i još tražili oprost? Međutim, izmotavaju se svi, mnogi su se u takvoj situaciji našli ne zbog bezobrazluka nego loših uvjeta poslovanja.
Zato i ja, koji redovito izvršavam svoje obveze prema državi, podupirem da se takvima pomogne i oprostom dijela duga. Poreznici kojima je omogućeno da pomognu tvrtkama često su, kažu poduzetnici, tvrdi u svojim stajalištima, valjda oponašaju stil svog ministra. No ministar je tvrd načelno, a u konkretnim slučajevima poreznici moraju sami ocijeniti kada i koliko popustiti. Među malim poduzetnicima pak stvara se uvjerenje da neki nepisani kriteriji vrijede za njih, a drugi za velike tvrtke, i da poreznici ipak, držeći se Naputka, lakše opraštaju dug velikima nego malima.
Teško je sad reći koliko imaju pravo, ali nije isključeno da poreznici, koji su samo ljudi, velike (ne)primjetno, pod dojmom da su utjecajniji, favoriziraju. Kako bilo, i ovakva, možemo slobodno reći prav-na nesigurnost, u kojoj je naputak iznad zakona, utječe na nezdravu poduzetničku atmosferu.
