Nekima 200 tisuća kuna, većini recesija

Neki dan smo mogli vidjeti da kriza i nije tako ravnomjerno raspoređena kako nas nesmiljena propagandna mašina neoliberalnih medija uvjerava i da ima nekih zaista zanimljivih rekordera, čak i u Hrvatskoj koja polako, ali sigurno klizi iz recesije u depresiju. Dok veći dio radnog naroda, strepi svaki dan za svoju egzistenciju, preliminarni podaci Porezne uprave pokazali su kako ima nekih koji inkasiraju 200 tisuća kuna mjesečno, ali i možda zanimljivije, kako možete kompaniju loše voditi i za to biti dobro nagrađeni.

Hrvatska je, baš kao i toliko drugih istočno i srednjoeuropskih naivčina, uspješno apsolvirala američku lekciju o kasti nedodirljivih, kolokvijalno poznatu pod nazivom menadžeri. Nažalost, one daleko važnije tekovine kapitalizma o socijalnoj državi, umjerenosti i preraspodijeli nacionalnog bogatstva, šlampavi učenici Nove Europe nisu najbolje savladali. Točnije, pali su iz tog predmeta uvjerljivo, no zato su priču o mendžerskoj tehnokraciji, sa svom pripadajućom ideološkom argumentacijom upili poput spužve. Osnovno je da postoji jedna vrlo posebna, pomalo genijalna vrsta ljudi koja ima tu povlasticu iznimne materijalne sigurnosti zato što proizvodi bogatstvo (sic!) i odgovara za druge ljude.
Menadžer je, ako niste znali, čovjek posebno obrazovan i izučen na magične načine sasvim nepojmljive običnom čovjeku s običnim fakultetom, kreator bogatstva u društvu. Odmah do njega stoji poduzetnik, ali interesantno radnik, jedini kreator bilo čega pa i bogatstva, nekako više nije stao na to postolje. Ima mjesta za samo dvije svetinje.

Prvo, menadžer je odgovoran za cijelu organizaciju i dobrobit ljudi u njoj. Problem je što kad recimo zabije tu istu organizaciju u zemlju, dotični uglavnom neokrznut ode na svoj sljedeći zadatak utješen masnom otpremninom. Dva primjera upropaštavanja uspješnih kompanija u Hrvatskoj samo da bi se jeftino prodale odmah padaju napamet.
Sljedeći problem koji se javlja u ovoj argumentaciji je onaj načelne potrebe za ovako izdašnim financiranjem menadžera – u srcu kapitalizma, mjestu rođenja ove koncepcije- Americi, postoji niz primjera radničkog samupravljanja u kojoj šef tvornice ima neznato veću plaću od svojih radnika, a tvornica, začudo posluje s dobitkom i bez potrebe da menadžera, jednog od radnika, plaća milijunima i raznim drugim beneficijama.  Posljednji kamen spoticanja navodne odgovornosti je raspodijela dobiti. Radnici rade, proizvode, no menadžeri i vlasnik poberu lavovski dio profita. S druge strane, u krizi, odgovornost se odjednom, u najboljem slučaju, dijeli ravnomjerno.

U praksi je podnesu radnici, ovi drugi , baš i ne. Utvrdili smo dakle, da dotični ne proizvodi bogatstvo, u boljem slučaju sudjeluje u tome, a njegova je odgovornost fleksibilan pojam. S druge strane, postavlja se pitanje zašto oni među njima koji svoj posao obnašaju uspješno i časno, sa stvarnom brigom za organizaciju i radnike, a treba reći da takvih primjera ima puno bez obzira na načelni dojam, trebaju dobiti 10, 20, 30 itd. prosječnih radničkih plaća? Zato što baš kao i ti radnici savjesno obavljaju posao koji im je dan?  Postoji naime, u svakom poslu dobrih i loših, no ovdje se postavlja pitanje proporcionalnog nagrađivanja i cijele kulture izdvajanja bez jasnog opravdanja. Nije stoga važno jesu li ti ljudi uspješni u tome što rade ili nisu, već zašto dobijaju toliko više od onih bez kojih ne bi ni imali posao.