Premijerkino obožavanje zastave najobičniji je cinizam

Hrvatska je javnost, točnije medijski prostor, prošli tjedan bila zatrpana još jednom u nizu beznačajnih rasprava koje, daleko više od ukazivanja na neke probleme ili kontroverze, puno više oslikavaju zapanjujući cinizam u kojem je zemlja ogrezla, kao i kolika je duhovna i intelektualna močvara nastala na ovim prostorima. Šok i nevjericu ćudorednih, pristojnih i domoljubnih Hrvata izazvao je stanoviti Janez Janša, pravim imenom Emil Horvat, slovenski umjetnik, svojim performansom u kojem se posjetioce poziva na reckanje i trganje hrvatske zastave.

Interesantno, publika se pozivu na komadanje svetinje bez problema odazvala. Da kojim slučajem to isto nije napravio u Ljubljani sa slovenskom zastavom, pa i u Berlinu, Beču i Rio de Janeiru, možda bi sva salva osuda i patriotskog pravedničkog bijesa imala temelj, no kako evidentno čovjek nema pik na Hrvatsku kao takvu, nego želi nešto drugo reći, cijela je ‘afera’ poslužila samo kao još jedan dokaz općeg pomanjkanja ozbiljnih vrijednosti u državi. Raspravu o tom nemilom događaju moglo bi se voditi na nekoj filozofsko-umjetničko-estetskoj razini, pri čemu bi bilo sasvim legitimno ustvrditi da je taj, baš kao i velika većina performansa, bedastoća koja nema veze s umjetnošću, što bi vjerojatno bilo daleko bolje argumentirano.

Hrvatima, sposobnima očito samo beskrajno sliniti nad zastavom i križem, nude se petparačke vrijednosti bez ikakvog istinskog značaja kao zamjena za neke opipljivije i konkretnije, poput poštenja, solidarnosti, nesebičnosti, odgovornosti, pravednosti, radišnosti, tolerancije, poštenja itd. Kako je sve to zamijenjeno svojim suprotnostima u praksi, oportuno je posegnuti za srednjovjekovnim, provjerenim sustavom simbola namijenjenim opravdavanju izostanka prije spomenutih vrijednosti. Zato uopće ne čudi promptno reagiranje premijerke Jadranke Kosor osobno, samo dan poslije, koja gotovo da nije pala u rodoljubni trans, izjavljujući kako su za nju zastava i grb svetinja, ali izgleda ne i hrvatski narod, dalo bi se zaključiti prema načinu na koji obavlja svoj posao.

Naime, ako je Hrvatska, manifestirana kroz zastavu i himnu, zaista svetinja, kako je onda moguće da narod nemilosrdno zadužuješ i bacaš u sve goru bijedu, da mu upropaštavaš ekonomsku budućnost, da mu vrijeđaš inteligenciju, da zemlju vodiš bez potvrde tog istog naroda i da njome upravljaš isključivo sa sljedećim izborima u vidu? Riječ je samo o zaista šokantnom cinizmu, nikako o ljubavi, a sva bura reakcija od uvijek istih društvenih skupina, čuvara naše domovinske čistoće, pak, pokazuje kakav je provincijalizam zavladao u ovoj zemlji.

Može to proći u nekakvom Berlinu ili Beču, ali ne i ovdje gdje znamo cijeniti istinske vrijednosti. Korupciju, laganje, varanje, muljanje, rasizam, nacionalizam, ksenofobiju, primitivizam, nestručnost, neodgovornost, nepravednost, krađu i tako dalje, i tako dalje.  Tako vas policija i pravosuđe ne mogu baš upješno zaštititi od ubojstva, pljačke, silovanja, prebijanja, korupcije, lihvarskih banaka, korumpirane vlasti, dužnika i sličnog, ali mogu ekspeditivno reagirati na malo (loše?) umjetnosti. Ne bi bilo loše niti zapitati se kako se ta zastava koju Hrvato toliko obožavaju tako brzo i lako našla poderanom. Valjda je riječ o komunistima i udbašima infiltriranima na performans. Ne baš. Hrvatska rasjeckana na sitne komade definitivno nije umjetnost, to je gorka realnost.