Problem s Hrvatskom je što u njoj žive Hrvati

Nedavno istraživanje javnog mnijenja u Hrvatskoj pokazalo je kako Vladu podupire 'samo' 25 posto ispitanih, što je najveći pad potpore od početka mjerenja 2004. Iako je istraživanje predstavljeno kao još jedan u niz znakova da ova Vlada gubi potporu, nitko se nije zapitao ono što se nakon takve informacije nameće poput šake u oko – 25 posto??? Riječima: dvadesetipet posto.

U ovoj državi još uvijek četvrtina građana, ako prihvatimo pretpostavku da je uzorak reprezentativan, daje potporu Vladi. Uz mogućnost da je riječ o nekolicini staraca razasutih po hrvatskim nedođijama, uvjerenih da je u pitanju vlada Cvetković-Maček, taj podatak zaista potiče na razmišljanje o tim Hrvatima, narodu najboljem u prebacivanju odgovornosti na nekog drugog, najčešće bliže i dalje susjede. Jesu li Hrvati zaista tek dobronamjerne ovčice vječno nasamarene vukovima među sobom (i izvan sebe), ili možda za njih zaista vrijedi da imaju državu kakvu su zaslužili, odnosno da njihova realnost savršeno zrcali njih same? Nekoliko svakodnevnih primjera, koji sami po sebi nemaju posebnu težinu, katalogizirani na jedno mjesto možda pruže uvid u to kakav su narod Hrvati i kakvu državu zaslužuju. Recimo, želite jednu staru pokidanu ogrlicu uglavnom sentimentalne vrijednosti popraviti. Kako je riječ o starom satu na lančiću, odnesete ga uraru naivno vjerujući da bi mogao biti zainteresiran nešto taj dan raditi. Velika greška. Majstori čiji je zanat na umoru, ne žele se baviti nekom starom i bezvrijednom ogrlicom, kažu previše posla za premalo para.

A svi znaju da Hrvati imaju svoj ponos i da će rađe dignuti još jedan kredit i uvaliti u njega nekog dobrog znanca kao jamca, nego raditi za siću. Hrvat ima svoje dostojanstvo i zna čemu služe prijatelji. Ili uđete u trgovinu, ostavite sa strane vrećicu s Lenorom i krpom za moču, tek nekoliko trenutaka bez nadzora, samo da odete u stražnji dio nešto uzeti. Iako cijela operacija ne traje dugo, do trenutka kada ste stigli na blagajnu vašeg Lenora i moče više nema. Treba li reći da nitko ništa nije vidio, ovo nije zemlja tužibaba. I možete se kladiti da ih nije uzeo netko tko ima manje od vas u životu. Ili netko kome je silno trebao Lenor. Isto vrijedi za nekoliko maznutih milijuna, ili kolegu zabušanta čiji posao rade svi ostali. Hrvati prepoznaju dobru priliku kad je vide i djeluju munjevito. Dalje. Svi vičniji internetu u nekom su trenutku tražili titlove na hrvatskom za neku seriju ili film. Količina nekompetentnih i imbecilnih prijevoda upravo je zapanjujuća, kao i spoznaja da toliki broj Hrvata jednostavno ne shvaća koliko je njihovo poznavanje engleskog, pa i hrvatskog, skromno. Hrvati se takvim tehnikalijama ne daju smesti, oni su uvijek stručnjaci, ponosni na ono što su napravili. Odavde do ozbiljnog precijenjivanja vlastitog rada vrlo je malen i sasvim logičan korak.

Niz Hrvata uzeo je kredite u švicarskim francima, zadovoljno trljajući ruke i dižući spomenike svojoj ekonomskoj promućurnosti. Nikome nije palo napamet da bi kroz godine, koliko krediti nerijetko traju, franak mogao ojačati. Umjereniji sada traže preokretanje cijelog bankarskog sustava, ekstremniji da Švicarci vrate novce. Nijedan ne misli da se pogrešno kladio. Vožnja u sredstvu javnog prijevoza isto može biti dobar pokazatelj prevladavajućeg mentaliteta. Naime, svaki put kada kontrolor uđe, prije ili kasnije će naletiti na nekog tko će biti beskrajno uvrijeđen i ljut što ga se usuđuje pitati ima li kartu, koju dakako nema. Nije stvar u tome da se šverca, ne, nego u principu, drskosti. Slučaj je indikativan na više razina. Osim što ukazuje na izokrenute uloge u kojima se čovjek koji radi svoj posao treba osjećati neugodno, sugerira i sjajno poznavanje vlastitih prava, uopće pravnog sustava RH, ali i osjetno slabije poznavanje odgovornosti u prosječnog Hrvata. Jasno je odatle, i kako ta zamijena uloga djeluje kada Hrvat nekome duguje. Kreditor je svinja koja igra na hrvatsku slabost prema stvarima koje si ne može priuštiti, baš kao što je kontrolor fašistoidni sileđija koji diskriminira neplatiše. I uostalom, baš je sad krenuo platiti, nije mogao naći aparat za karte. Ovaj pored kojeg stoji, tek je sad proradio. Je li ovo slika većine ili manjine, nije zapravo niti bitno. Bitno je samo to da upravo takvi ljudi izjedaju ovu državu i prokleta je laž da je u pitanju tek nekoliko njih, obuzetih zlim čarobnjakom iz Oza Sanaderom. To nije nekoliko trulih jabuka, podmetnutih nam našom naivnošću, to je cijela košara. Greška, dragi Brute, nije u zvijezdama, nego u nama, da smo sluge.