Škegro, Popijač, Milošević - izbor očajnika

U svom posvemašnjem očaju i bezidejnosti Vlada je, nesposobna naći upotrebljive ljude u svojim redovima (ako je pametan krade, ako je glup onda je, pa, glup) u posljednje vrijeme posegnula za novom mantrom, takozvanom poduzetničkom krpicom. Imenujući ljude iz poduzetničkog i hupovskog miljea sve u šesnaest, Jadranka Kosor hvata se za slamku uvjerena da će joj hrvatski poduzetničko-ekonomski genij, osvjedočen tijekom posljednjih 20 godina pomoći spasiti vladu i donijeti izbornu pobjedu.

Ta nova fascinacija HUP-om, poduzetnicima i ekonomistima-praktičarima, proizlazi iz uvjerenja da će ovi šampioni tržišne ekonomije uspjeti iz blata korupcije, lijenosti, nesposobnosti, čak i neke čudne hrvatske obijesti izvući državu. Jedini problem je što su ljudi odabrani za taj zadatak čišćenja isplivali upravo iz tog mulja, a neki su, štoviše, taj mulj i sami zamutili.

Tako imate Borislava Škegru, premijerkinog savjetnika, koji i danas tvrdi da je privatizacija 90-ih zapravo sjajno provedena, dobro, tu i tamo je bilo nekih zapinjanja debelo prenapuhanih, i svoju principijelnost dokazuje nuđenjem još jednog vala, kako bi konačno dokusurali ono što je ostalo. Program oporavka koji se voli pripisivati njemu iz dana u dan bilježi impresivne rezultate, zemlja nezadrživo grabi prema prosperitetu. Samo cjelovito proveden program, brani se vječito proganjani Škegro, dat će rezultate, ali vjerojatnije je da će recesija odustati od Hrvatske u nekom trenutku, baš kao i svi ostali. 

Onda je tu ministar gospodarstva, poznatiji kao čovjek kojega nije bilo. Iznimno dobro potkovan konkretnim znanjima o tajnim rukavcima makroekonomije stečenima ekstenzivnim iskustvom u FINA-i (SDK i ZAP), Đuro Popijač niz je godina bio direktor Hrvatske udruge poslodavaca te je kao takav sasvim sigurno najbolja osoba za posao ministra gospodarstva, što uostalom dokazuju uspjesi koje je na toj poziciji nanizao u više od godinu dana. Nagradno pitanje za čitatelje - sjetite se jednog, slijedi bogata nagrada. Zapravo sjetite se bilo čega što je napravio Đuro Popijač kao ministar. Ili kao direktor HUP-a.

U taj trend Domagoj Ivan Milošević, potpredsjednik Vlade za investicije, sjajno se uklopio obzirom da je riječ o izravnom proizvodu tih sretnih vremena u kojim je stasao prije spomenuti dinamični duo i u čijim plodovima danas svi uživamo. Najpoznatiji po svom suvlasništvu u monopolistu na području protupožarne zaštite, Pastor Grupi i po pasioniranom skupljanju nekretnina, Milošević je uspješan poduzetnik prije svega zahvaljujući blagonaklonosti hrvatske države, prvo u privatizacijskom procesu, pa onda i namještanjem zakona koji omogućuje Pastoru izgurivanje konkurencije iz igre servisiranja aparata, vjerojatno profitabilnijom akcijom od same prodaje uređaja. Milošević će se od prve optužbe braniti tvrdnjom kako, u malo je reći, sumnjivoj privatizaciji Pastora nije sudjelovao on nego njegov otac, ali onda ispada da je od tate dobio glavni dragulj u svojoj kruni.

Interesantno, u vrijeme privatizacije predsjednik Upravnog odbora Fonda za privatizaciju bio je, kakve li slučajnosti, Borislav Škegro. Treba reći da se u međuvremenu i Milošević junior stigao uključiti u nabacivanje dionicama između tvrtke i dioničara iz kojeg je, eto, izašao kao uspješan poduzetnik spreman osigurati cijeloj zemlji prosperitet kakav je osigurao sebi. Ostale tvrtke mu i nisu tako profitabilne doduše, a hrpetina nekretnina i pozamašan portfelj ulaganja ne svjedoče o posebnoj poduzetničkoj promućurnosti, već o zdravom razumu. Kad skupite lovu, ako imate imalo mozga, diverzificirat ćete, kako se to stručno kaže, svoj portfelj raznim ulaganjima. Nekretnine svakako spadaju u jedno od najstarijih i najsigurnijih ulaganja.
Nakon ovog čovjeka prosto bude strah tko bi mogao biti sljedeći spasonosni izbor Jadranke Kosor za oživljavanje nacionalne ekonomije. Miroslav Kutle? Ipak je žena očajna...