Stop progonu katolika

Mislite da vas ništa više ne može iznenaditi, puni ste samopouzdanja i spremni na sve u životu, a onda se na Kaptolu sastane Komisija Iustitia et pax, nekakvo opskurno udruženje sa zlokobnim prizvukom, i, gle čuda, istim takvim gledištima. Nakon što su tu bijednu šačicu poganih galamdžija dobrano izmaltretirali posjetom šefa svoje korporacije, u tu svrhu utukli kamione novaca među kojima se neselektivno nalaze i novci iste te zanemarive gomilice zaostale u 21. stoljeću uvjerene da sekularnost još uvijek čini osnovnu civilizacijsku vrednotu, oduzeli javni trg njegovim građanima, okupirali zapravo cijelo središte grada i istrijebili iz njega svu nečist, trućnuli par hvalevrijednih prijedloga oko pobačaja i poneki kršćansko-tolerantni stav o homoseksualcima, svoju nečuvenu drskost odlučili su okruniti optužbom o netolerantnosti javnosti prema ugroženim kršćanima.

Nešto u rangu straha Nijemaca tamo negdje 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća da će ih par Židova istrijebiti. U svojoj izjavi Komisija izražava zabrinutost zbog sve učestalijeg i otvorenijeg iskazivanja nesnošljivosti prema katolicima u ovoj zemlji, njih jedva zamjetnih 80 posto, te zahtjeva reakciju nadležnih institucija. Istih onih institucija u čijim se sobama napadno kočopere križevi, ponekad gotovo u prirodnoj veličini. Dakle obraz kao džon debeo, i nije da nisi znao, ali opet te uspiju, frapirati te ugrožene društvene skupine. Jasno, nije propušteno spomenuti da je to ostavština komunizma, premda i dalje ostajemo lišeni objašnjenja odakle toliko netrpeljivosti prema katolicima u zemljama koje komunizma nisu ni vidjele ni mirisale.

Nije niti važno što navodno živimo u demokraciji u kojoj ako već moram platiti za posjet nečijeg šefa tvrtke, imam barem pravo reći koju o tome. Tako Komisija smatra da državne institucije nisu reagirale u zaštitu skromne i ponizne majčice crkve isto onako kako su učinile u slučaju nekih drugih skupina. Zaboravili su kako je ekspeditivno neki klinac priveden zbog lupetanja protiv pape na Facebooku, iako se tim kanalom mržnja inače širi redovito bez posebnog interesa nadležnih tijela. Primjer za to zlostavljanje katolika po običaju nisu naveli, pa se dade naslutiti kako su ponajprije zabrinuti za sudbinu Marijane Petir kojoj se gubi svaki trag nakon kobne emisije Nedjeljom u dva, te na medijske napise nakon iskazivanja stavova nekih crkvenih djelatnika o homoseksualcima.

Jer demokracija, kako je vidi crkva u Hrvata, je ona u kojoj oni vrše financijski i duhovni teror nad stanovništvom, a pravo na neslaganje i izražavanje gađenja prema njima nema nitko. Ako slučajno netko ima nešto za reći, to je vrijeđanje i prozivanje, neargumentirano štrapljanje. Drugim riječima, to je svirepo oduzimanje posla crkvi. Neprekidno ljepljenje etikete komunizma samo je po sebi dobar pokazatelj sposobnosti za argumentiranu raspravu s Kristovim vojnicima.

O pozivu na dostojanstvo ne treba trošiti retke, nakon nekih istupa određenih osoba, da se poslužimo rječnikom biskupa, kardinala i papa. Respekt za ljudsko dostojanstvo gospoda iz crkve ni sami nisu pokazali, pa nije jasno zašto očekuju nešto drugo zauzvrat. Bljuvači mržnje i netolerancije koji drže mise zadušnice za Antu Pavelića i njegove šampione, prozivaju, vrijeđaju i omalovažavaju čim otvore usta, nalaze još hrabrosti prikazati se žrtvama progona.

Samo je nekoliko dana prije šef hrvatske podružnice Bozanić, na Dan državnosti, upozorio na one neke, znate već te neke, možda žive baš pored vas, koji ‘iz dana u dan slikaju svoju sliku Hrvatske kao premreženu zločincima i zločinima, kao nazadnu, nerazborito vezanu uz prošlost, ali ponajviše tužnu’. Jasno da čovjek nema pojma odakle tim ‘utjecajnim pojedincima i skupinama’ takav dojam, jer on jednostavno ne živi u takvoj Hrvatskoj. Njegova je Hrvatska ostvarenje ideala, zaostala srednjovjekovna provincija u kojoj kolo vode lopovi i kriminalci, pa iz njegove perspektive stvarno nema razloga za malodušnost i prazninu.