Zašto nisam Mađar...

Taman kad mislite da ne možete više mrziti banke i bankare, oni vas još jednom podsjete zašto su predmet vaših patoloških misli. Čuli ste da srednje i male poduzetnike vrijeđaju i šikaniraju smiješnim uvjetima za kredite, ali kad vidite što su u stanju ponuditi običnom građaninu, urednom platiši, shvatite raspon užasa zvanog banka, odnosno podkategorije hrvatska banka u stranom vlasništvu. Strah vas je zapravo i pitati što nude nekom tko kredit treba za poslovanje ili pokretanje posla, odnosno nekom tko zaista povlači rizik za sobom.

Dakle, htjeli bi uzeti bezvezni, jeftini autić na leasing, odete u salon, naprave vam ponudu, odnesete je u banku. Svoju banku u kojoj desetljećima obavljate sve svoje financijske transakcije, uredno, vjerno i smjerno, naivno uvjereni da sve te priče o parazitskim bankama vrijede samo za nesretnike koji hoće lovu za neki biznis i da nema šanse da vam banka neće htjeti uvalit auto, ali se neugodno iznenadite. Vaša omiljena banka u talijanskom vlasništvu kao poklon za vašu vjernost i financijsku pedantnost svih tih godina, odluči vam ispostaviti krajnje lihvarski i uvredljiv ugovor.

Da, kažu oni, odobrit ćemo vam leasing za auto od nekih 1100, 1200 kuna mjesečno, ali ako date 30 posto pologa (primanja redovita i sasvim adekvatna za leasing i kredit u istoj banci). U prvi mah čovjek bi mislio ništa posebno, ljudi su oprezni, no kad krene malo razmišljati o tome što mu je ponuđeno shvati da ga netko stvarno zajebava. Naime, banka bi platila tek dvije trećine auta, prebacila sav rizik, trud i troškove (samo obavezno i kasko osiguranje su oko dodatnih šest tisuća kuna godišnje) na vas, naplatila vam naknadu za taj gušt (simboličnu naravno, samo još jednu tisućicu koju ni ne primjetite među svim tim tisućama), zadržala formalno-pravno vlasništvo nad objektom leasinga (autom) i onda vam sve to još naplatila mjesečnom naknadom na pet godina uz sočnu kamatu veću od 8 posto. Ne maknu prstom, naprave malo ulaganje s tuđim parama (paradoksalno vašim s obzirom da ste njihov klijent cijeli život) i uz praktički nikakav rizik (uzeli su u startu trećinu vrijednosti i imaju vlasništvo nad kupljenim predmetom do isplate zadnje rate) ostvarili sasvim dobar profit. Uložili oko 55 tisuća kuna, dobili ukupno gotovo 100 tisuća.

Nije neka zarada za nezajažljivog krpelja koji je navikao isisavati puno više, no s obzirom na uloženo vrijeme, trud i novac, sasvim dobar posao. Dapače, u bankarskim krugovima to kolokvijalno nazivaju dobrim poslom u Hrvatskoj, dok se dolazak u Hrvatsku smatra najboljim poslovnim potezom koji banka uopće može povući. A da ne krenemo u iskustva obrtnika i poduzetnika, koja dosežu bez pretjerivanja anegdotalne razmjere (čovjeku treba stroj iz Engleske, ali mu u banci uporno nude da kupi nekoliko auta, ili netko hoće novi pogon otvoriti, a banka bi instrumente osiguranja veće od investicije itd.). Stoga, sljedeći put kada čujete nekog bankarčića kako se uplakan prijeti odlaskom iz zemlje ako mu oduzmete lizalicu probajte se sjetiti koliko ih je otišlo iz Mađarske, zemlje u kojoj se vodi križarski rat protiv bankara. Jasno je i zašto, pa svatko tko bih razmišljao o odlasku bio bi lud, ovo je El Dorado. To vam je u biti kao i sa svakim teškim ovisnikom. Mislite da će otići ako mu smanjite ili razrijedite dozu? Uostalom, kome će nedostajati i da ga nema?