Zašto nisam potpisao za referendum

Stvari su u zemlji u kojoj moraš biti nenormalan da bi bio normalan otišle toliko daleko da se ljudi u svom očaju počinju okretati za pomoć hrvatskim sindikatima, skupini ljudi podjednako nesposobnih i sumnjivih kao i oni koji su očaj izazvali, što je zaista izvrsna slika dna na koje je ova država spala. Posljednji čin u predvidljivoj predstavi dogovor je sindikata i Vlade prema kojem će prvi simboličnom gestom omogućiti Vladi da dostojno izgubi i odlučno odustane od talasanja. Kao što su odustali od plaćanja državnih dugovanja ili smanjenja pretplate HRT-u.

Zapravo, jedina stvar koju su proveli je otimanje love radnicima. Vjerojatno najžalosnije u ovoj tragediji jest što im ni to neće pomoći u dobivanju izbora. HDZ jednostavno nema šanse, a ovime su protratili šansu da barem nešto korisno naprave prije nego odu. Za referendum nisam potpisao jer ne želim davati legitimitet ljudima koji su do neki dan pozivali da se i meni kao radniku u privatnom sektoru ukinu regresi, božićnice i ostali dodaci (iako za razliku od sindikalne klijentele dobivam samo božićnicu), da bi se nakon Vladine odbijenice odjednom sjetili radničke solidarnosti i krenuli me pozivati da se pridružim njihovoj pravednoj borbi. Na kraju, između Vlade, sindikata i poslodavaca, gubitnik je samo narod i naivčine koje su potpisujući peticiju mislile da potpisuju bunt protiv Vlade, a potpisali su samo ček za hranjenje pretile javne uprave i dobro zaštićenih (ne)radnika. Oni u privatnom sektoru, koji sve ostale hrane, a u isto vrijeme zaista trebaju zaštitu od podivljalog kapitalizma i nemalog broja tobožnjih poduzetnika, sada se slobodno mogu vratiti u svoju opskurnost, dok nekome opet ne zatrebaju za zaštitu stečenih prava.

O tajknunima, hrvatskim poduzetnicima, katastrofalnom sustavu načelno, nesposobnim političarima, korupciji, mlitavom narodu i svim ostalim specijalitetima koje Hrvatska tako vješto priprema može se pričati, no je li zaista moj interes pomoći sindikatima da zaštite radna mjesta ljudi kojih je neizdrživo previše, koji svoj posao obavljaju loše, koji su nestručni, nezainteresirani, zaštićeni kao ugrožena vrsta, koji imaju benficije koje ja nemam, i čiju egzistenciju ja plaćam svojim radom? Naravno, da ima i onih koji ne spadaju u taj opis, ali takvi su se odavno utopili u ovoj gomili, ili su jednostavno odustali. Činjenica da je stvar riješena nebitnom gestom odustajanja od božićnica samo za ovu godinu, dokazuje svu promašenost farse zvane referendum o promjenama ZOR-a. Drago mi je stoga, što nisam dao alibi partikularnom interesu prerušenom u javni bunt i borbu za jednakost.

Ne, moj problem je u ovom slučaju isti kao i svake četiri godine kad bih navodno trebao imati pravo izabrati neku bolju garnituru, ali se nekako uvijek nađem u situaciji da glasam protiv, umjesto za. Pa kako sam odabrao ne birati na izborima, tako sam odabrao ne birati na referendumu. To je naime, jedino pravo koje još imam, za koje se srećom sindikati ne moraju boriti.