U Kaštelima je lokalna vlast naveliko reklamirala projekt velikoga poslovnog centra ispod tribina nogometnog stadiona. Donesene su inicijalne odluke, a za posao zainteresirana tvrtka izradila je dokumentaciju. Ali vlast se promijenila i projekt je propao, a tvrtki koja je ostala bez dogovorenog posla nije porezno priznat trošak izrade dokumentacije
Svim su predstavnicima vlasti na svim razinama 'prepuna usta' potpore poduzetnicima i investicijama (domaćim i stranim), ali praksa pokazuje nešto potpuno drugo. Ponekad je to gotovo nevjerojatno kašnjenje u donošenju odluka (primjerice tzv. radne kvote za strance), a ponekad je to potpuni izostanak svake mjere (u europskom pravu, koje dio našeg prava i obrnuto, to je lijepo riješeno načelom razmjernosti, pojednostavnjeno rečeno – zabranjeno je radi jednog jedinog odreska ubiti kravu) pa je tako u jednom nedavnom slučaju zbog nelegalnog prostora od 20 metara kvadratnih uzrokovanoga kosinom i materijalom zabranjen ili odgođen početak rada novog hotela koji je propustio rad u sezoni. A moglo se dati uporabnu dozvolu za hotel, ograditi nelegalni dio i naplaćivati penale dok se problem ne sanira.
Samo nekoliko stotina metara zračne linije dalje u istom je gradu nakon početka gradnje poslovnog objekta izvlašten dio parcele u korist javne državne ceste. U skladu s navedenim primjerima je i presuda prema kojoj poduzetnik ne smije u vrijeme dok se projekt priprema potrošiti baš ništa, jer mu to što potroši neće biti porezno priznati trošak. A obrazloženje – nije sigurno hoće li projekt biti realiziran. Proizlazi to iz jedne upravnosudske odluke.
Kako Porezna kaže…
Ugledna tvrtka je, brinući se o povećanju prihoda i osiguranju barem plaća ako ne dobiti, saznala da lokalni nogometni klub traži partnera u budućem projektu velikoga poslovnog centra ispod tribina nogometnog stadiona, uz punu potporu lokalne zajednice koja je i donijela inicijalne odluke i u medijima na velika zvona reklamirala projekt. Lokalna zajednica (Grad Kaštela), međutim, nije htjela financirati dokumentaciju, nego je to ostavila kao obvezu klubu koji, naravno, nije imao novca. Klub je tražio tko će platiti sve troškove do početka ostvarivanja dobiti, nudeći pri tome buduće pogodnosti. Jedan od troškova bila je projektna dokumentacija od 20.000 kuna.
Dokumentacija je izrađena, ali vlast u gradu se promijenila i projekt je ili odgođen ili je propao. Upravni sud tvrdi (potvrđujući stajalište poreznih tijela prvog i drugog stupnja) da izrada dokumentacije nije trošak obavljen za potrebe oporezivih transakcija, odnosno nije izravno u svezi s ostvarenjem dobiti, što znači da taj trošak nije moguće porezno priznati. To znači da ima status otprilike kao da je direktor uzeo novac iz blagajne i zadržao ga za sebe, ili neznatno bolji, a ne da ga je upotrijebio za izradu dokumentacije za budući posao.
Što je u službi dobiti
Ista je stranka za potrebe svojeg predstavljanja pred velikim partnerima (a riječ je poslovnim partnerima s kojima se ugovaraju poslovi vrijedni više desetaka milijuna eura i koji možda ne zahtijevaju, ali svakako preferiraju određeni luksuz kao dokaz i financijske snage partnera) uzela na leasing skupi automobil AM Rapide koji je čuvan za posebne prigode i koji je na razini godine imao minimalnu kilometražu.
I za taj je trošak sud rekao da to nije trošak obavljen za potrebe oporezivih transakcija, odnosno nije izravno u vezi s ostvarenjem dobiti, što znači da taj trošak nije moguće porezno priznati. Zamislimo da se na taj način tereti državu jer je kupila preskupe automobile, koji sigurno nisu u vezi s 'ostvarivanjem dobiti'.
Bez dokaznog postupka
Stranka je na leasing uzela i plovilo (iz istog razloga kao i automobil) i nakon što su zaredali problemi koje su proizvođač i prodavatelj odbijali riješiti ugovor o leasingu je raskinut, a preuzeo ga je kao fizička osoba osnivač društva. Kada je pravni aspekt eskalirao na način da se vidjelo da će se spor voditi u Engleskoj i moguće prema engleskom pravu, društvo je zatražilo izradu pravnog mišljenja kako bi bilo sigurno da ga se neće moći teretiti jer je samo (raskidom ugovora) izbjeglo te troškove i nametnulo ih trećoj osobi, pa makar ta bila i osnivač društva. I za taj trošak sud je rekao da to nije trošak obavljen za potrebe oporezivih transakcija, odnosno nije izravno u vezi s ostvarenjem dobiti, što znači da taj trošak nije moguće porezno priznati i 'pobjedonosno' zaključio da taj trošak nije bio potreban, jer je u mišljenju samo ponovljeno ono što stoji u zakonu i tzv. općim uvjetima.
Da stvar bude još mnogo lošija, sud je sve ovo zaključio bez izvođenja i jednog jedinog dokaza (povjerovao je svemu izvedenom i neizvedenom kod poreznih tijela) na prvoj raspravi odbijajući sve dokazne prijedloge, pa i onaj da je baš resorno ministarstvo od istog pravnog savjetnika tražilo pravno mišljenje o jednom drugom poreznom problemu, ne smatrajući ga nepotrebnim zato što se odgovor 'krije' u propisima.