Piše: Lajoš Žager
Obično se ističe kako su sigurnost i uspješnost temeljni kriteriji dobroga poslovanja poslovnog subjekta. U kontekstu sigurnosti vrlo važno mjesto pripada razmatranju likvidnosti poslovnog subjekta. Likvidnost se uobičajeno opisuje kao sposobnost plaćanja obveza. Jedan od najpoznatijih i najčešćih pokazatelja kojima se mjeri likvidnost jest koeficijent tekuće likvidnosti (current ratio), koji izražava odnos između kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Veličina toga koeficijenta, obračunski gledano, ovisi o iznosu radnoga kapitala (working capital).
Rizici pri unovčavanju imovine
Radni kapital razlika je između kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza i pokazuje koliko se kratkotrajne imovine financira iz kvalitetnih dugoročnih izvora. Dakle, riječ je o odnosu u financiranju. Prema tome, u svakom slučaju treba voditi računa o tome da se ne poistovjeti kapital kao dio pasive, odnosno kao trajni ili vlastiti izvor imovine s radnim kapitalom koji, kao što je navedeno, izražava odnos u financiranju.
Veći iznos radnoga kapitala podrazumijeva i veći koeficijent tekuće likvidnosti, što u pravilu znači i veću financijsku stabilnost. Najčešće se ističe kako vrijednost tog pokazatelja u normalnim uvjetima treba biti dva ili veća od dva. Moglo bi se reći da je ta granica indikativna, ali nije reprezentativna za sve poslovne subjekte. Međutim, nužno je da u svakom slučaju iznos kratkotrajne imovine bude veći od iznosa kratkoročnih obveza. Postavlja se pitanje zbog čega je to potrebno. Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan. Naime, postoje rizici unovčavanja kratkotrajne imovine (primjerice, zastarijevaju zalihe, neka potraživanja ne mogu se naplatiti u planiranom roku ili planiranom iznosu), a, nasuprot tome, obveze sigurno dospijevaju za plaćanje u predviđenom roku. Upravo zbog toga dio kratkotrajne imovine mora biti financiran iz kvalitetnih dugoročnih izvora. Drukčije rečeno, radni kapital doista je pretpostavka likvidnosti i financijske stabilnosti. Ako je u nekom slučaju koeficijent tekuće likvidnosti dva, to znači da je pedeset posto kratkotrajne imovine financirano iz radnoga kapitala, odnosno to znači da je radni kapital jednak kratkoročnim obvezama.
Struktura bilance
Ako se razmotre podaci iz bilanci poslovnih subjekta A i B (ista djelatnost) prikazani u tablici, vidljivo je da subjekt B ima mnogo bolju likvidnost i financijsku stabilnost od subjekta A. To, naravno, nije zbog toga što subjekt B ima veći iznos ukupne imovine, nije ni zbog toga što subjekt B ima veći iznos kapitala, već bolja likvidnost i financijska stabilnost subjekta B proizlaze iz toga što subjekt B ima i apsolutno i relativno veći iznos radnoga kapitala te veći koeficijent tekuće likvidnosti.
Pri razmatranju kvalitete poslovanja nije moguće zaobići konkretne apsolutne brojeve te utvrđivanje niza relativnih brojeva kao što je spomenuti koeficijent tekuće likvidnosti. U navedenim je slučajevima koeficijent tekuće likvidnosti kod subjekta B 2,80, a subjekta A 1,23, što znači da subjekt B ima veći relativni udio radnoga kapitala u strukturi bilance. Dakle, subjekt B ima kvalitetniju strukturu bilance, ostvaruje višu razinu likvidnosti i financijske stabilnosti te sigurnije posluje od subjekta A.
Korisni grafički prikazi
Pri razmatranju likvidnosti, radnoga kapitala i strukture bilance vrlo su korisni i grafički prikazi. Često se ističe kako slika govori više od riječi ili brojeva. U ovom slučaju na slici su prikazane strukturne bilance poslovnih subjekata A i B. Navedene bilance izvedene su iz konkretnih brojeva u tablici. Na slici je, doista, sasvim jasno vidljivo da poslovni subjekt B ima bolju strukturu bilance, veći radni kapital i veći koeficijent tekuće likvidnosti. Jednostavnije rečeno, subjekt B posluje sigurnije i vrlo je vjerojatno da u bliskoj budućnosti neće imati problema s plaćanjem obveza, no situacija kod subjekta A pak vrlo je izazovna jer se, gotovo sigurno, naziru problemi u plaćanju obveza.