Zašto izvještaji o održivosti nemaju smisla bez pouzdanih podataka

piše: Zrinka Bratić, izvršna direktorica Hrvatske revizorske komore

Europski regulativni okvir za održivost ulazi u novu fazu. Na prvi pogled riječ je o regulativnome rasterećenju, no u praksi o promjeni paradigme. Manje regulacije ne znači manje održivosti. Naprotiv, znači da se fokus pomiče s formalnog ispunjavanja zahtjeva na stvarnu kvalitetu podataka.

Odgovornost se sve manje nalazi u pravilima, a sve više u sustavima koje uspostavljaju same kompanije. Upravo zato ključno pitanje više nije izvještava li se o održivosti, nego jesu li objavljeni podaci dovoljno pouzdani za odlučivanje.

Održivost tako izlazi iz sfere reputacije. Podaci o klimatskim, okolišnim i društvenim učincima izravno utječu na troškove, kapital i konkurentnost, a tržište sve više traži dokazive i usporedive informacije. Najopipljiviji je primjer tog pomaka mehanizam EU za ugljičnu prilagodbu na granicama (CBAM), čija je puna primjena počela 2026. 

Ta obveza više nije samo izvještajna nego i financijska. Uvoznici ne samo da izvještavaju o emisijama već i kupuju certifikate koji pokazuju njihov ugljikov otisak. Za korištenje stvarnih vrijednosti moraju imati jasne granice sustava i pouzdane podatke o proizvodnji i emisijama koji se dostavljaju u registar CBAM-a. Ako podaci nisu dostupni ili kvalitetni, primjenjuju se nepovoljne zadane vrijednosti.

To mijenja logiku poslovanja. Dvije kompanije mogu imati slične uvjete, ali različit trošak zbog razlike u kvaliteti podataka. Razlika više nije samo u proizvodnji ili logistici nego i u dokazivosti održivosti. CBAM pritom ne traži samo podatke, traži i njihovu provjeru. Pravila verifikacije detaljno propisuju postupke, pragove materijalnosti i primjenu profesionalne prosudbe. Drugim riječima, regulator jasno poručuje: podaci o emisijama bez neovisne provjere nisu vjerodostojni za utvrđivanje financijskih obveza.

Manje regulative, više provjere

Omnibusove izmjene direktive​ CSRD ​donijele su smanjenje broja obveznika i donekle pojednostavnjenje. Za poslovne godine koje počinju od 1. siječnja 2027. u opsegu obveznika ostaju velika poduzeća, ona s više od tisuću zaposlenih i iznad 450 milijuna eura godišnjega neto prometa, a uvršteni MSP-ovi u cijelosti su izuzeti.

Republika Hrvatska iskoristila je i mogućnost ranijeg izuzeća od obveze izvještavanja, pa su obveznici iz tzv. prvog vala izuzeti iz obveze izvještavanja o održivosti već za 2025. i 2026. Istodobno ostaje obveza ograničene provjere izvještaja o održivosti, a europski standard za ograničenu provjeru treba biti donesen najkasnije do 1. srpnja 2027. To je važna poruka. Sustav se može pojednostavnjivati, ali regulator ne odustaje od ideje da izvještaji o održivosti moraju biti predmet neovisne provjere.

Dobrovoljci pod povećalom

Europska komisija prihvatila je Voluntary Sustainability Reporting Standard for SMEs (VSME), koji ima posebno značenje ne samo u kontekstu smanjenja broja obveznika zbog Omnibusa već i zbog velikog udjela MSP-ova u europskome gospodarstvu, pružajući im razmjeran okvir za dobrovoljno izvještavanje o održivosti.

Omnibusom je dodatno ograničen opseg podataka koji se smije tražiti od poduzeća s manje od tisuću zaposlenih u vrijednosnome lancu, i to informacija iz dobrovoljnog standarda, koji bi trebao biti prihvaćen 2026. i temeljiti se na VSME-u.

Cilj je smanjiti administrativni pritisak i uvesti proporcionalnost, no istodobno to znači da će znatan dio podataka biti dostupan u pojednostavnjenim, dobrovoljnim okvirima. Tako nastaje potencijalni podatkovni jaz, osobito ako investitori i velika poduzeća trebaju dublje i usporedive informacije.

Na to upozorava i Zajednička izjava o Omnibusu (engl. Joint Omnibus Statement), koju je poduprlo više od 400 investitora, poduzeća i organizacija, a koja naglašava da očuvanje temeljnih načela CSRD-a i CSDDD-a nije zapreka konkurentnosti, nego njezin preduvjet. Posebno se ističe važnost dvostruke materijalnosti i usporedivosti podataka za učinkovitu raspodjelu kapitala. U takvom okružju, u kojem se dio sustava oslanja na dobrovoljne i pojednostavljene okvire, uloga neovisne provjere postaje još važnija.

Još opasniji greenwashing

Kako se smanjuje razina detaljnih regulativnih zahtjeva, raste rizik od toga da razlika između stvarnih učinaka i javno iznesenih informacija ostane neprepoznata. U tom kontekstu greenwashing dobiva ozbiljnije značenje. Premda ne postoji obvezujuća definicija na razini EU-a, taj pojam, pojednostavnjeno, obuhvaća pogrešno ili obmanjujuće prikazivanje informacija o održivosti, bilo namjerno bilo nenamjerno, tako da dionike dovodi u zabludu ili iskrivljuje odlučivanje.

Važna je razlika u tome što obuhvaća i nenamjerno djelovanje, jer pokazuje da problem ne nastaje samo kad netko svjesno iskrivljuje stvarnost, nego i kad kompanija raspolaže manjkavim podacima, nejasnim metodologijama ili nedovoljno razvijenim internim kontrolama.

U praksi greenwashing najčešće ne izgleda kao očita laž, nego kao 'dovoljno dobar' podatak koji se iznosi kao čvrsta činjenica. Primjerice, kompanija može isticati smanjenje emisija u vlastitim pogonima, a pritom ne prikazati rast emisija u dobavnom lancu, ili najavljivati neto nulu do 2050., ali bez jasnog plana, financijskih pretpostavki i operativnih mjera.

Postoje i primjeri iz EU-a koji potvrđuju ozbiljnost posljedica takve prakse. Primjerice, talijanski regulator kaznio je velikog trgovca brze mode s milijun eura zbog nejasnih i pretjeranih okolišnih tvrdnji, a francuska vlast istoj je kompaniji izrekla kaznu od 40 milijuna eura zbog obmanjujuće komercijalne prakse koja je uključivala i neutemeljene tvrdnje o okolišnim pitanjima. To nije samo primjer loše komunikacije nego i jaz između onoga što se tvrdi i onoga što podaci zaista mogu poduprijeti, koji je rezultirao konkretnim financijskim posljedicama.

Pitanje povjerenja tržišta

Ako CBAM pokazuje kako izbjegavanje održivosti postaje trošak, tržište europskih zelenih obveznica (EuGB) pokazuje kako održivost postaje pitanje povjerenja. Izdavatelj EuGB mora angažirati vanjskog ocjenjivača prije izdavanja pregledom prospekta te nakon potpune alokacije sredstava pregledom i davanjem ocjene izvještaja o alokaciji. Vanjski ocjenjivač daje neovisno mišljenje o tome poštuje li izdavatelj zahtjeve Uredbe o EuGB-u i taksonomiji. Od 21. lipnja 2026. vanjski ocjenjivači moraju biti registrirani u European Securities and Markets Authorityju (ESMA), koji je i nadzornik vanjskih ocjenjivača.

Osim što trebaju biti registrirani u ESMA-i, vanjski ocjenjivači moraju zadovoljavati niz pravila vezanih uz posjedovanje i održavanje stručnih kapaciteta, politika sprječavanja sukoba interesa, sustava usklađenosti, izvještavanja, evidencije i transparentnosti, a u postupku registracije dostavljaju i informacije o vlasničkoj strukturi, upravi, kvalifikacijama stručnjaka, metodologijama, aranžmanima upravljanja, politikama upravljanja sukobima interesa.

Tržište kapitala vrlo jasno pokazuje da ne vjeruje samo tvrdnji izdavatelja da je nešto zeleno, nego traži neovisnu, strukturiranu i regulativom nadziranu potvrdu. U svim područjima, od CBAM verifikacije do europskih zelenih obveznica, postoje jasni zahtjevi za stručnost u provjeri podataka, procjeni rizika, uzorkovanju, analizi IT sustava i provjeri internih kontrola uz visoke standarde kvalitete, neovisnosti i nadzora rada. Sve to potvrđuje da, kako održivost postaje sve relevantnija, raste potreba za pristupom koji osigurava dosljednost, pouzdanost i vjerodostojnost podataka.

Posebna uloga revizora

Kako podaci o održivosti postaju regulativno i financijski relevantni, logično je da i zahtjevi za njihovu provjeru sve više nalikuju na zahtjeve koji se primjenjuju u financijskom izvještavanju. Upravo zato ovlašteni revizori i revizorske kuće imaju posebnu ulogu u provjeri informacija povezanih s održivošću. Razlog nije u tehničkim informacijama, nego u metodologiji rada te regulativnim i etičkim zahtjevima profesije.

Ovlašteni revizori u svom radu primjenjuju materijalnost, procjenu rizika, testiranje kontrola, analizu tokova podataka, razumijevanje informacijskih sustava i profesionalni skepticizam, kompetencije koje se traže u provjeri podataka o održivosti. U situacijama u kojima je potrebno procijeniti sustave, metodologije, važnost i povezanost s financijskim informacijama revizorski pristup pruža dodatnu razinu sigurnosti i tržišne vjerodostojnosti.

Stoga revizorske kuće već pružaju širok spektar usluga provjere ili potpore poduzetnicima u pripremi informacija povezanih s održivošću, držeći se pritom strogih pravila neovisnosti propisanih profesionalnim standardima i zakonskom regulativom.

Temelj vjerodostojnosti

Podaci o održivosti danas više nisu informativni dodatak, nego ključna smjernica za poslovne odluke, upravljanje rizicima i pristup kapitalu. Kako njihova važnost raste, raste i potreba da budu pouzdani, usporedivi i dokazivi. Istodobno praksa pokazuje da bez jasnih metodologija i otpornih sustava lako nastaje jaz između onoga što se iznosi i onoga što se može potkrijepiti podacima.

U takvom okružju neovisna provjera prestaje biti formalnost i postaje temelj vjerodostojnosti. Zaključak je jasan: izvještaji o održivosti bez provjere mogu postojati kao forma, ali ne i kao osnova za odlučivanje. Upravo u toj konvergenciji održivosti i financijskih informacija revizorski pristup postaje referentni standard za vjerodostojnost podataka.

Više o ovim temama doznajte na Liderovoj konferenciji ESG – ODRŽIVA BUDUĆNOST koja će se održati 12. svibnja u Zagrebačkom Sheratonu. Osigurajte svoje mjesto na https://lider.events/esg/.