Kakva je budućnost Europe?

Nema tajne uspjeha. Uspjeh je rezultat pripreme, teškog rada i učenja iz pogrešaka.

Riječi su to Collina Powella, a postave li Europljani stvari na taj način i priznaju laž kao izvor svojih kriza, u vremenu kada se aktualni papa zalaže za Europu temeljenu na kršćanskim vrijednostima – imaju mogućnost da ponovno steknu povjerenje vjerovnika, a njihovi lideri istodobno ne izgube povjerenje običnih građana.

Krucijalna pitanja uvijek su tresla Europu. S Europom i ostatak svijeta. Njeno uređenje, odnosi prema van, ekonomska snaga ili slabost, ideje građanskih revolucija o demokraciji i slobodi, ali i njeni sukobi i netrpeljivosti – sve su to uloge Starog kontinenta. Do prije pola stoljeća razdijeljena, opustošena ratom dalje je bila, a s novim odnosima među vlastitim narodima tokom 1950-ih, i ostala uzor ostalima. Olakšana od tereta tzv. Željezne zavjese Europa se konačno okrenula 'potpunoj sebi' i s početkom novog Milenija predstavila, na krilima konjunkture, Lisabonsku strategiju. Ambiciozan projekt obrisan je zajedno s godinama ekonomskog i društvenog napretka s nastupajućom krizom 2008. Odgovor na istu bio je mlak. Počelo se s novinarski prozvanim vatrogasnim mjerama uobličenim u trošenju novca poreznih obveznika na sporedne probleme, 'krpanju' industrijskih giganta i bankarskih konglomerata, a sve u pokušaju održanja socijalnog mira. S jedne strane sjever Europe savijao je stvarnost prema svojim agendama i paktovima o europskoj budućnosti, ne mareći previše za ekonomsku realnost izvan vlastitih nacionalnih granica. Jug, dakle zemlje PIIGS-a, ali ponajviše Grčka tu je realnost frizirala. Nakon niza godina loše vođene nadnacionalne ekonomske politike (ili više njih), gdje pravnici nisu vidjeli onkraj paragrafa, ekonomisti onkraj grafova, a građani Europe počeli raditi manje i trošiti više (u zadnje vrijeme i ono nezarađeno) možemo se ponadati da se agoniji ove priče nazire kraj. U trenucima dok rejting agencije spuštaju rejting šest zemalja eurozone, a najavljuju to još i Francuskoj, Velikoj Britaniji i Austriji, eurolideri početkom ožujka ove godine donose novi ugovor i fiskalnoj disciplini, zaustavljanju rasta dugova i kontroli proračuna. Pakt o stabilnosti i rastu te Maastrichtski kriteriji time će dobiti smisao. Nova strategija – Europa 2020 – postaje moguća. Zar je trebalo toliko dugo čekati? Kakva je time budućnost Europe? Kakva je interakcija s drugim dijelovima svijeta?

Od Wernerovog izvješća do europskog monetarnog sustava
Integraciju Europe, od govora W. Churchilla u Zürichu do danas, Europski sud ustrajno je branio već svojim prvim presudama, gdje je pokušao i dao viši smisao Zajednici u nastajanju, riječima obrazloženja: 'jer bi inače Zajednica bila dovedena u pitanje'.
U presudi Van Gend en Loos iz 1962. branila se zona slobodne trgovine (ZST) i carinska unija u povojima. Tokom godina Sud se služio formulacijom da je: 'poželjno u interesu postizanja ujednačene i djelotvorne primjene prava Zajednice' činiti sve da bi potpisani Ugovori zaživjeli. Trud se isplatio, Sud se izborio za svoju ulogu, no ekonomska realnost je išla svojim putem i povremeno paralelno, često izvan politički proklamiranih ciljeva Zajednice. Od prve naftne krize 1973., kako strukturno, tako i ciklički neuspjeh doživljava ideja ekonomske i monetarne unije (EMU) – kao posljednji korak, prema kritičarima integriranja, u krnjenju suverenosti i prenošenju nadležnosti u odlučivanju u ekonomskoj i monetarnoj politici s nacionalne na nadnacionalnu razinu.
Prošlo je svega tri godine od tzv. Wernerovog izvješća i recesija u kojoj je svijet iskusio stagflaciju pokazala je sve buduće slabosti ideje monetarne unije: strah i nepovjerenje između europskih zemalja u vremenu nakon konjukture. Na trenutak, 'In varietate concordia' postala je upitna.

Posljedica toga bila su krute protekcionističke mjere, sve veća različitost poreznih sustava, različitost propisa o slobodnim profesijama etc. Zajedničko ili jedinstveno tržište postalo je tako nedostižnije. No strah govori i o realnosti da europske zemlje u novim okolnostima više nemaju luksuz samostalnog nastupanja na globalnoj sceni, pa Zajednica, unatoč problemima, doživljava svoje prvo proširenje, nakon kojeg počinje potraga za novim modelima zajedničke monetarne politike preko sustava 'Zmije' do Europskog monetarnog sustava (EMS), da bi do donošenja Jedinstvenog europskog akta (JEA) 1986., EEZ brojala 12 članica i preživjela još jedan naftni šok (1980.). Naime, nastojanja da se uspostavi područje monetarne stabilnosti su obnovljena već nakon fijaska s Wernerovim planom. Sredinom 70-ih godina uveden je fluktuirajući sustav nekoliko nacionalnih valuta zemalja EEZ-a kako bi se održale bliske vrijednosti u odnosu na američki dolar, japanski yen i druge valute. 'Zmija' je ime dobila prema grafičkom prikazu fluktuacije grupe zemalja članica prema nekoj od valuta nečlanica, a prvi puta je narušena odlaskom engleske funte, talijanske lire i švedske krune, kao i ulaskom i izlaskom francuskog franka. Bila je to preteča EMS-a. U ožujku 1979., na poticaj Francuske i Njemačke uspostavljen je EMS kao odgovor na negativnosti 'Zmije' sa EMCF-om (Europski monetarni kooperativni fond) – sustavom koji bi obuhvaćajući dolare, zlato i valute zemalja članica pomagao nastojanja članica EMS-a da održe vrijednosti svojih valuta unutar dogovorenog odnosa prema drugim valutama. EMS je bio baziran, za razliku od 'Zmije' na temelju fiksnog, ali prilagodljivog konverzijskog tečaja i imao je dvije glavne komponente: mehanizam konverzijskih tečajeva (ERM) i europsku valutnu jedinicu (ECU), gdje je ERM uspostavio središnji konverzijski tečaj za svaku valutu koja sudjeluje prema ECU. Time su uspostavljeni bilateralni središnji tečajevi s granicom fluktuacije od 2,25% za sve valute, osim talijanske lire, s granicom od 6%. Tijekom desetogodišnjeg razdoblja, EMS je učinio mnogo kako bi se smanjila varijabilnost deviznog tečaja: fleksibilnost sustava u kombinaciji s političkom odlučnošću radi ekonomske konvergencije omogućila je održivu valutnu stabilnost.

Jedinstveni europski akt i Maastrichtski ugovor
Liberalizacija tokova kapitala postala je nužna u daljnjem razvoju monetarne unije. Izmjene postojećih pravnih propisa su uslijedile već 1986. i donošenjem Jedinstvenog europskog akta kojim je prvi put značajnije modificiran Rimski ugovor o Europskoj ekonomskoj zajednici. Njime su dani pravni temelji za stvaranje jedinstvenoga tržišta do 1. siječnja 1993. Definirane su i nove nadležnosti Zajednice (socijalna politika, gospodarska i socijalna kohezija, istraživanje i tehnološki razvoj, zaštita okoliša), pokrenuta je suradnja u području vanjskih poslova, proširene ovlasti Europskoga parlamenta te pojednostavljen proces donošenja odluka u Vijeću ministara.

Stvari su se pokrenule dalje s Izvješćem Jacquesa Delorsa, tadašnjeg predsjednika Europske komisije, iz lipnja 1989., koji navodi slobodno kolanje kapitala kao prvi od tri koraka prema Europskoj monetarnoj uniji čije se ostvarenje predviđa do srpnja 1990. Osobito je istaknuo potrebu za bolju koordinaciju ekonomskih politika, pravila o nacionalnim proračunskim deficitima i predstavio novu, potpuno neovisnu instituciju koja bi bila odgovorna za monetarnu politiku – Europsku središnju banku (ECB). U prosincu 1989. Europsko vijeće je pozvalo na osnivanje međuvladine konferencije koja će dalje utvrditi što je potrebno u dotadašnjim ugovorima dalje mijenjati kako bi se postigla EMU. Rad ove međuvladine konferencije je doveo do Ugovora o Europskoj uniji, koji je formalno usvojili čelnici država i vlada u Maastrichtu prosinca 1991., potpisanog 7. veljače 1992. Njime su konačno predstavljene tri faze uvođenja EMU-a, gdje je prva već prošla, a druga je, kako je predviđeno Ugovorom, nastupila osnivanjem Europskog monetarnog instituta (EMI) 1. siječnja 1994. EMI-ju je prepuštena uloga jačanja suradnje središnjih banaka i koordinacija monetarnih politika u smjeru provođenja jedinstvene monetarne politike i formiranje jedinstvene valute u trećoj fazi. Osim toga, Ugovorom iz Maastrichta predstavljeni su kriteriji konvergencije, kao preduvjet za ulazak u konačnu fazu. Time su JEA i Ugovor iz Maastrichta logični nastavak djelovanja europskih čelnika s kraja 1970-ih.

Kriteriji konvergencije i euro
Povelja o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta; Zajednica mijenja ime u Unija) predviđa kriterije konvergencije kroz sljedeće pokazatelje:

- inflacijski kriterij – stopa inflacije ne smije biti za više od 1,5% iznad prosječne stope inflacije u tri zemlje s najnižom inflacijom
- tečajni kriterij – traži sudjelovanje u europskom tečajnom mehanizmu (ERM) najmanje dvije godine prije pridruživanja monetarnoj uniji uz poštivanje propisanih granica fluktuacije (15% oko središnjeg pariteta)
- kamatni kriterij – prinos na dugoročne državne obveznice ne smije prelaziti istovjetne kamatne stope u tri zemlje s najnižom inflacijom za više od 2% (konvergencija dugoročnih kamatnih stopa)
- fiskalni kriteriji – ovdje navodimo dva kriterija i to – kriterij proračunskog deficita i kriterij javnog duga; kriterij proračunskog deficita zahtijeva discipliniranu fiskalnu politiku uz održavanje deficita konsolidirane opće države od 3% BDP-a; kriterij javnog duga ne dopušta udio tog duga u BDP-u iznad 60%

U prosincu 1995. Europsko vijeće dalo je ime valuti – euro. Početkom lipnja 1998. osnovana je Europska središnja banka koja zajedno s nacionalnim centralnim bankama preuzima ulogu formiranja i definiranja jedinstvene monetarne politike kada se uvede zajednička valuta. EMI time prestaje postojati. Nepovratno fiksiranje konverzijskih tečajeva valuta 11 članica koje su ostvarile kriterije konvergencije počelo je 1. siječnja 1999. Načelno, sve države članice EU moraju pridružiti ovoj završnoj fazi i stoga usvojiti euro (članak 119. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). Međutim, neke države članice još nisu ispunile kriterije konvergencije. Nadalje, Velika Britanija i Danska su dale obavijest o svojoj namjeri da ne sudjeluju u trećoj fazi EMU-a i stoga ne bi usvojile euro. Te dvije države time su izuzetak s obzirom na njihovo sudjelovanje u EMU. Izuzeci su opisani u protokolima koji se odnose na te dvije zemlje dio su osnivačkih ugovora EU-a. Naravno, ostavljeno im je pravo da okončaju svoje izuzeće i prihvate euro.

Pakt o stabilnosti i rastu
Konačno stabiliziranje EMU-a nakon uvođenja eura i održanje fiskalne discipline s dvostrukim sidrom ostavljeno je Paktu o stabilnosti i rastu, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999. Tri godine kasnije euro je zamijenio stare nacionalne valute. Uvidjelo se već od početka da monetarna unije neće i ne može postati realnost ako nema svoju statiku u fiskalnoj politici. Znajući to, novi fiskalni pakt koji se predlaže, nije nikakvo iznenađenje. Samo kratak pregled činjenica pokazuje na kontinuitet. Maastrichtski fiskalni kriteriji dio su i Pakta o stabilnosti i rastu: dio proračunskog deficita opće države u bruto domaćem proizvodu (BDP) ne smije prelaziti 3% deficita s kraja prethodne financijske godine, dok udio bruto duga opće države u BDP-u ne smije prijeći 60% BDP-a na kraju prethodne financijske godine. Konačno, Pakt o stabilnosti i rastu daje mogućnost Vijeću da kazni svaku državu članicu koja ne poduzima odgovarajuće mjere da bi uklonila prekomjerni deficit (tzv. procedura prekomjernog deficita). Kaznene mjere u početku imaju oblik beskamatnog depozita koji se može pretvoriti u globu ako se deficit ne korigira u roku dvije godine. No nema fiksnih pravila koja reguliraju ove kaznene mjere. One su uglavnom predmet subjektivne prosudbe Vijeća o uvjetima nastanaka prekomjernog deficita. Novim paktom o fiskalnoj stabilnosti ovlast kažnjavanja se prenosi na Europski sud, kao trajnog tvorca europskog prava, a proračunski deficit ne smije prelaziti 0,5% BDP-a.

Lisabonska agenda
Ožujka 2000. godine u Lisabonu, čelnici vlada i država članica Europske unije postigli su dogovor o zajedničkom strateškom cilju prema kojemu bi EU do 2010. godine trebao postati najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo svijeta utemeljeno na znanju, te sposobno za održivi gospodarski rast, s najvećom stopom zaposlenosti i snažnom gospodarskom i socijalnom kohezijom. Lisabonska strategija ili Lisabonska agenda bila je program povezivanja kratkoročne političkih inicijativa te srednjoročnih i dugoročnih gospodarskih reformi. Jačanje konkurentnosti Unije temelji se prema Agendi na osam ciljeva:
- šire i učinkovitije korištenje novih informacijskih tehnologija,
- stvaranje europskog prostora za istraživanje i inovacije,
- dovršetak izgradnje jedinstvenoga unutarnjeg tržišta EU,
- stvaranje učinkovitih i integriranih financijskih tržišta,
- jačanje poduzetništva poboljšanjem i pojednostavnjenjem regulatornog okruženja tvrtkama,
- snažnija socijalna kohezija utemeljena na promicanju zapošljavanja,
- unapređenje vještina i modernizacija sustava socijalne zaštite,
- održivi razvoj koji bi osigurao dugoročnu kvalitetu života.

Konkretnijim ciljevima pripadaju povećanje stope zaposlenosti sa 61%, koliki je tada bio prosjek EU, na 70% do 2010. godine (što znači 20 milijuna novih radnih mjesta ), kao i povećanje godišnje stope realnog rasta na 3%, što je više od prosječnih 2,1% tijekom proteklih deset godina. Znatna odstupanja od planirane provedbe uočena su 2005., te je na temelju tzv. Kokovog izvješća učinjena revizija koja je prioritete preusmjerila na rast i zapošljavanje. U revidiranoj Agendi navode se konkretne akcije što bi se trebale poduzeti na razni EU i na nacionalnim razinama unutar triju ključnih područja:
1. učiniti Europu atraktivnijim mjestom za ulaganje i rad
- proširiti i produbiti unutarnje tržište
- osigurati otvorena i konkurentna tržišta unutar i izvan Europe
- poboljšati europsku i nacionalnu regulativu
- proširiti i poboljšati europsku infrastrukturu
2. osigurati znanje i inovacije za rast
- povećati i poboljšati ulaganja u istraživanja i razvoj
- potaknuti inovacije, primijeniti ICT i održivo iskorištavati resurse
- pridonijeti snažnoj europskoj industrijskoj bazi
3. stvoriti veći broj radnih mjesta te bolja radna mjesta
- privući veći broj ljudi u područje rada, uz moderniziranje sustava socijalne zaštite
- poboljšati prilagodljivost radnika i poduzeća te fleksibilnost tržišta rada
- više ulagati u ljudski kapital boljim obrazovanjem i usvajanjem vještina.

Žurno djelovanje na razini Unije za realiziranjem potpisanih ugovora, donesenih izvješća i dogovorenih kriterija izostalo je iz dva bitna razloga: navedeni dogovori i ugovori nisu provođeni, a zatim ih je zateklo prelijevanje krize iz SAD-a 2008. Prioriteti su zamijenili mjesta. Tada se potvrdilo staro pravilo postkonjukturne ere straha i nepovjerenja, gdje se kriza eurozone, koja je tada brojala 17 članica počela prelijevati u krizu ideje Europske unije.

Kriza 2007.-2012.
Financijska kriza počela je u rano ljeto 2007. krizom tržišta nekretnina u SAD-u. Povoljni krediti s niskom kamatom osobama s niskim primanjima izazvale su rast tržišta nekretnina, koji je vrtoglavo stremio nerealnim razmjerima. Sve veći broj dužnika nije više bio u stanju podmiriti obaveze kredita: djelomično zbog rasta kamatne stope i dijelom zbog manjka prihoda. Kako je preprodaja kredita (sekuritizacija) bankama u cijelom svijetu bio unosan posao, kriza se proširila u globalnu financijsku krizu, a potom se prelila na realni sektor. Stečaj Lehman Brothersa 15. rujna 2008. strmoglavio je burzovne indekse. Fantomska aktiva ili toksična imovina u propast je odvela, s bankama povezane u poslu sekuritizacije, i velike osiguravajuće kuće, među njima najpoznatiju AIG – American International Group.

Ondašnji predsjednik G.W. Bush tražio je 700 milijardi američkih dolara poreznih obveznika za spas ekonomije nakon privatnih špekulacija. Ubrzo se kriza preselila i u europski financijski sektor. Njemačka je pomagala Hypo Real Estate. Posrnuli su i giganti realnog sektora. General Motors je primio financijsku pomoć iz Bushovog paketa. 'Financijski socijalizam' i nacionalizacija ključnih kompanija spasile su tada američku ekonomiju. Sredinom studenog 2008. u Washingtonu je održan prvi sastanak skupine G-20 radi reforme međunarodnog financijskog tržišta i donošenja propisa sličnim Glass-Steagal zakonu, kako bi se kriza ubuduće izbjegla. Na sastanku na vrhu sudionici su se izjasnili za načela slobodnog tržišta, te otvoreno i učinkovito regulirano poslovanje na financijskim tržištima. Uslijedili su novi sastanci, rješavane aktualne krize (npr. mogućnost valutnog rata između Kine i SAD-a), no kriza u EU nije posustala. Grčka je 2011. otvorila Pandorinu kutiju: nekontrolirani deficit, ekonomska disfunkcionalnost, velika nezaposlenost, ogromno inozemno zaduživanje, nejasna politika nekretnina, kolaps obveznica, pad BDP-a i, povrh svega, laži oko izvršenja proračuna i oko unutarnje bilance. Povlastice brzog i nekontroliranog zaduživanja postale su stvar prošlosti, a europski štediše (ponajprije njemački) počeli su živjeti s rizicima na europskoj periferiji. Nerad je došao naplatiti danak u Španjolskoj, Portugalu, Irskoj i Italiji. I konačno, najjače europsko gospodarstvo, ono njemačko, krajem studenog prošle godine investitori su počeli izbjegavati.

Ugovor o fiskalnoj disciplini- jačanje Pakta o sigurnosti
Uslijedio je neformalni summit čelnika EU u Bruxellesu održan krajem siječnja 2012. radi dogovora o tekstu ugovora o fiskalnoj disciplini jer su kriteriji konvergencije, blago rečeno, zaostali u primjeni. Eurozona nastoji obuzdati krizu novim pravilima igre, koja, ne slučajno, sve više liče na brettonwoodovsku reinkarnaciju. Privremeni Europski financijski stabilizacijski fond će u srpnju postati trajni Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) s početnim obujmom od 500 milijardi eura koji ima tendenciju povećanja za još polovinu tog iznosa. Time dobivamo veću izglednost ostvarenja fiskalne discipline, jer samo oni propisi temeljeni na realnoj ekonomskoj podlozi imaju izglednu budućnost. Fiskalnim paktom kao zaglavnim kamenom monetarne unije, eurozoni se pruža mogućnost da rejting agencije otklone bojazni trenutnih vjerovnika i mogućih investitora o nesigurnoj i prevrtljivoj Europi, gdje bi ponajprije Kina bila onaj i (najvažnije) samo quick-fix vjerovnik, kako kratkoročni otkup duga ne bi bio dugoročna kupoprodaja nacionalnih ekonomija.

Ono što je poznato, jer gotovog teksta predstavljenog javnosti još nema, ugovorom o fiskalnoj disciplini traži se od članica da u svoje pravne sustave na unesu zakonske granice proračunskih deficita od 0,5% BDP-a i javnog duga od 60% BDP-a. Ta 'kočnica za dugove' aktivirat će se automatski po prekoračenju limita, što će državu izložiti kažnjavanju od strane Europskog suda, koji opet brani interese Zajednice (Unije) predstavljene u suverenosti fiskalne unije. Teoretski, s ovakvim ugovorom o zajedničkoj fiskalnoj politici u suradnji sa sve vjerojatnijim ESM-om radi uravnoteženog proračuna, stabilnost i gospodarski rast eurozone je moguć. Analitičari, pak, traže duže vrijeme implementacije radi usklađivanja ekonomskih potencijala članica, jer s jedne strane za potpunu fiskalnu uniju potrebno je zajedništvo po pitanju valute, dok s druge strane ključno je prilagođavanje svijesti da ugovor pomiče ovlasti nad proračunima iz nacionalnih glavnih gradova prema Europskoj komisiji. Je li time potrebno još 20 godina od 'novog Maastrichta'? Vrijeme više nije na prodaju. Kina već sada ima neprekidnu gospodarsku ekspanziju gotovo 40 godina. Martin Schulz, predsjednik Europskog parlamenta postavlja stvari ovako: Fiskalni pakt diže proračunsku disciplinu na razinu panaceje za sve bolesti povezane s dužničkom krizom i uspostavlja gornju granicu nacionalnih dugova i automatske sankcije. Razumna proračunska politika je bitna kako bi se razina zaduženosti držala pod nadzorom. Smanjivanje dugova je pitanje međugeneracijske pravde, inače ćemo se jednog dana naći u sramnom položaju da našoj djeci ne ostavljamo kuću nego hipoteku na kuću. Osigurati da se ne ponovi kriza nije dovoljno, iako je nužno, ali samo za sebe i uz mjere štednje u mnogim državama članicama, neće donijeti prijeko potreban gospodarski rast.

Zadire ovime u bit stvari. Stvaranje nove vrijednosti s brzorastućim i sve više konkurentnijim azijskim tržištima jedini je izlaz za Europu ako želi biti ne samo ključni igrač globalnih zbivanja, nego i opstati. Bez nove vrijednosti deficit postaje latentno stanje.

Europa 2020
Europska komisija (EK) pokrenula je 3. ožujka strategiju Europa 2020. koja će omogućiti izlaz iz gospodarske krize i pripremiti gospodarstvo Europske unije za iduće desetljeće. Tri su prioriteta europske socijalne tržišne politike: pametan rast (čime se potiče znanje, inovaciju, obrazovanje i digitalno društvo), održiv razvoj (čime će proizvodnja postati učinkovitija u iskorištavanju resursa uz istovremeno povećanje konkurentnosti) i rast uključivosti (povećanjem sudjelovanja na tržištu rada, stjecanjem vještina te borbom protiv siromaštva). Unija je prepoznala novi razvojni model. Njime mora ukloniti problem 'nedostatka vlasništva' nad Lisabonskom agendom. Platforma je zajednička. Kao kolektivna izlazna strategija temeljena na ratu, Europa 2020 ne može bez stabilne monetarne i fiskalne unije.

Hrvatska 2020
Nakon provedenog referenduma o ulasku u EU, čekamo samo ratifikacije parlamenata država članica kako bi i Republika Hrvatska 1. srpnja 2013. postala članicom EU. Hrvatska je pred izazovom. Kroz pregovore smo prihvatili pravila igre, usvojili acquis communautaire, no, krizi unatoč, mi nemamo viziju vlastite budućnosti. Bar ne onu službenu. V. Srića dao je jednu svoju viziju. Strategiju 2020. predlaže i Ž. Primorac. Prema njemu, potreban nam je dugoročniji pristup, neovisno o smjenama na vlasti kako bi se stabilizirao ekonomski razvoj, realizirao proizvodno-izvozni razvojni model, a posljedično povećala zaposlenost, rast životnog standarda i socijalna sigurnost građana. Uzmemo li još u obzir i novi fiskalni pakt i činjenicu da nam je proračunski deficit 3,4% BDP-a, a udio javnog duga u BDP-u 49,9%, pred nama je dug posao. Dok još nemamo think-tank institucije poput nekadašnjih instituta za planiranje ili makroekonomske analize, moguće je tek pobrojiti neke od ciljeva koji mogu motivirati i potaknuti na reforme:
- uspostaviti razvojni model temeljen na proizvodnji i izvozu /robe i usluga/ i racionalnoj upotrebi prirodnih izvora, posebno energije
- usvojiti dugoročni program razvoja poduzetništva i reindustrijalizacije zemlje, jačanja konkurentnosti i modernizacije ekonomske strukture
- osigurati povećanje zaposlenosti na najmanje 68-70% populacije između 20. i 64. godine starosti
- utvrditi programe razvoja ljudskih potencijala, povećanje broja fakultetskih obrazovanih ljudi, posebno u prirodnim znanostima i tehnologiji
- povećati ulaganje u znanje, istraživačko razvojni rad i tehnologije na najmanje 2% BDP-a u 2015. i 3% u 2020.
- utvrditi program razduživanja zemlje: države, poduzeća i stanovništva
- provesti sve potrebne reforme u zemlji, posebno teritorijalne organizacije, javne uprave, mirovinskog sustava i druge.

Ovakav holistički pristup koji uzima u obzir zbilju, sve prednosti konstantne znanstveno-tehnološke revolucije, može razumjeti potrebe daljnje mrežno-organizirane regionalizacije Hrvatske s obzirom na njene potrebe i kapacitete. Rasterećenje 'centra' novim institutima za istraživanje budućnosti, znanstveno-tehnološkim parkovima omogućuje da nadolazeće generacije mogu biti istodobno ravnopravne u europskim znanstvenim i gospodarskim tokovima, a ujedno ne strahujući za novi 'odljev mozgova'.

Eurostat daje konkretne podatke. Stopa nezaposlenosti u eurozoni iznosila je u prosincu 10,4% (16,5 milijuna ljudi) i bila je najviša od 'vezivanja' tečajeva 1999. U cijeloj Uniji nezaposlenih je bilo gotovo 24 milijuna, a stopa nezaposlenosti je iznosila 9,9 posto. U godinu dana broj nezaposlenih u eurozoni povećao se za preko 750.000, a u cijeloj EU za preko 900 tisuća osoba. Rast BDP-a u trećem kvartalu 2011. iznosio je svega 0,2% kako u eurozoni, tako i u cijeloj Uniji, dok je prosječna stopa inflacije bila 2,7%. Javni dug eurozone prema zadnjim podacima iznosi 87,4% BDP-a (EU 82,2% BDP-a), dok je razina proračunskog deficit eurozone veća od maastrichtskih kriterija, time i kriterija novog fiskalnog pakta te probija granicu od 6%. Španjolski premijer najavljuje i 8 postotni deficit. Odnosi s inozemstvom u eurozoni pokazuju na rast platnobilančnog deficit koji je posljedica nastalih obveza zbog inozemnog duga na razini eurozone. Inflacija, rast cijena hrane i energenata vrše pritisak na eursku kamatnu stopu ECB-a, koja svojim padom sa 1,25% na 1% (početkom ožujka možda i na 0,75%) pokazuje naklonost zemljama u krizi kako ne bi zagušila njihova posrnula gospodarstva. ECB zna da je to dvosjekli mač i da time potencira inflaciju kod razvijenijih. Ukupno stanje dodatno pogoršavaju i 10-godišnje kamatne stope na državne obveznice, gdje je prosjek eurozone 2,8%, dok se u Grčkoj penju na vrtoglavih 12,2%. Na kraju, morat će se priznati realnost, a to da je problem eurozoni i aprecirani euro. Tečaj eura je posljedica bolje produktivnosti rada sjevera eurozone, što dovodi do nemogućnosti poravnanja cijena, rasta inozemnog duga, a paritet kupovne snage eura varira u velikim intervalima od članice do članice. Ovdje vidimo ulogu fiskalnog pakta. Ona članica koja ne bude ostvarivala veću razinu produktivnosti i zadane kriterije, izlazi iz eurozone dok to ne postigne. Oštrim pristupom na široj platformi (eurozoni, EU) odstranit će se negativne posljedice prošlosti, nakon čega treba uslijediti individualna, ali nadzirana, primjena planova oporavka i realizacije pakta od strane članica. Žele li eurolideri brže stvaranje fiskalne unije, prema Gligorovu, devalvacijom eura do razine 1 dolar za 1 euro proizvođači eurozone, EU i onih zemalja čiji se tečaj veže na euro će postati konkurentniji na drugim tržištima i dinamizirati gospodarstvo. Pritiska će se tada osloboditi i hrvatska privreda. Obični građani moraju početi živjeti u okvirima svojih mogućnosti. S dobrim namjerama fiskalnog pakta, nešto političke volje te požrtvovnosti i monetarna unija možda ima izlaz iz svog začaranog kruga. Institucionalna, organizacijska i normativna osnova time je potpuna. U suprotnom, Europska unija lako može postati dio problema, a ne dio rješenja.