Tri osmice

Ne znam uči li se još uvijek na nekim visokim školama da je ideju o podijeli radnog dana na tri dijela prvi postavio Deni Vera, francuski pisac iz prve polovine XVII stoljeća. Ne znam da li u osnovnim školama i dalje uči da su 1. svibnja 1886. u Americi održane velike demonstracije s jasnim ciljem: osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna. A danas?

Veliki je broj onih koji imaju 'tri nule', onih koji ne rade, ne odmaraju i ne spavaju. Postoje. Bilo ih je malo u ranom kapitalizmu i kako kapitalizam sazrijeva, liberalizira se, sve ih je više. Veliki je broj onih koji rade deset i više sati, a od preostalih sati kradu da bi još nešto zaradili i preživljavali. Bilo ih je malo u ranom kapitalizmu i kako kapitalizam sazrijeva, liberalizira se, sve ih je više.

Od ono malo sretnika koji imaju pravo na 'tri osmice' veliki je broj koji to pravo ne koriste. Ne bih sad o tome zašto ne koriste pravo da se osam sati kulturno uzdižu i osam sati spavaju. Ali zašto ne koriste i pravo da osam sati rade? Sad ih vi vidite u javnim, državnim i paradržavnim poduzećima, u poduzećima gdje se plaće još uvijek dobivaju, a ne zarađuju. Vode ih, korumpirane neradom, korumpirani menadžeri, a štite korumpirane sindikalne vođe. Njihovu neefikasnost plaćamo svi mi. Ali taj svijet će nestati, jer će i korumpiranim političarima koji vode korumpirane države, da bi na vlasti ostali, novca nedostajati. I jednog dana, doći će šumari. No, postoje oni koji pravo na osam sati rada ne koriste i u privatnim firmama. I oni obavljaju privatne poslove i zadovoljavaju privatne potrebe u tih osam sati za koje su plaćeni da rade.

Njihovu neefikasnost plaćaju njihove kolege i, o paradoksa, njihovi menadžeri. Razvojem tehnologije čak im je omogućeno da to sve rade ne radeći i ne napuštajući svoje urede, surfajući stranicama koje s njihovim poslom nemaju nikakve veze.
I ne smatram da su tome krive nove tehnologije, kompjuteri, internet... Duboko se slažem s mojim prijateljem Vojislavom Rodićem koji kaže da nije problem, pa ne treba ni rješenje tražiti, u tome što imaju pristup 'onom svijetu'. Problem je u njihovim nadređenima. Zašto im ne daju zadatke, zašto ne kontroliraju što je napravljeno. Nisu krivi oni. Krivi su njihovi menadžeri.

Danas pravo na 'tri osmice' ima manje radnika nego prije više od 100 godina, a paradoksa li, to pravo imaju još manje oni od kojih je to traženo. U ta se vremena još nisu zvali menadžeri, ali i tada im je zadatak bio da organiziraju posao drugih.
Koliko poznajete menadžera koji rade samo osam sati (ponovo pitam za one menadžere koji plaću zarađuju, a ne za one koji ju dobivaju)? Malo. Eto, na primjer, u susjedstvu živi menadžer kojeg još nisam vidio da se po danjem svijetlu vraća kući. Bilo da je to zima, kada se već oko 16 sati smrkava, ili je ljeto, kad se sunce poslije 20 sati skriva. Prepoznajem dvije grupe. Jedna koja nema problem. I druga koja ima problem.
Ovi prvi duboku vjeruju da je rad i od majmuna čovjeka napravio i da će nešto napraviti i od njih. Rade to što vole il’ vole to što rade. Rugajući se, ne razumijevajući, radoholičarima ih nazivaju. I ako nemaju problem, onda nek’ svoje osmice po svojoj želji i svom životu raspoređuju.

Ovi drugi i više od stotinu godina kasnije ne shvaćaju i ne razumiju da je njihov zadatak da organiziraju posao drugih ljudi. Ne razumiju ono što i malo dijete razumije, pa kaže: Hoću biti šef, on ne radi ništa. I zaista, očima djeteta gledano, šef zaista ništa ne radi. Ono što malo dijete ne zna jest da dobar menadžer sjedi (što oči djeteta vide - ne radi) zato što je organizirao druge da rade, a to znači podijelio im zadatke, dao im ovlasti... Oni zaista smatraju da sve moraju sami napraviti. Vjerujem da je kod većine problem neznanje, to jest da su oni organizacijiski nepismeni, a kompanije im organizacijski zapuštene, a ne to što su paranoični 'control freakovi'. Svi oni nisu ni blizu 'tri osmice' zato što ne rade ono što menadžer treba raditi- organiziraju druge da rade ono što malo dijete zove radom.

Ne mislim da će biti manje 'tri nule' i da će svatko sebi pravo na osmicu za pravo na rad po želji povećavati kad uđemo u komunizam. U pravu su bili prosvjednici prije više od stotinu godina - pravo na njihove tri osmice danas kao nikad prije ovisi o onima koji se nazivaju menadžeri. Kad omoguće radnicima radnička prava, omogućit će i sebi svoja.

[email protected]