Uspjeh nije kada smo dobri, nego kada smo dobro

A kao Analiza. B kao Budžet. C kao Cilj. D kao Delegiranje. E kao Equilibrium. F kao financije… Z kao Zadovoljstvo.

Nalazi li se zadovoljstvo zaista na kraju poslovne abecede? Je li sredstvo postalo cilj? Radimo li kako bismo živjeli ili živimo kako bismo radili?
Rojila su se pitanja u mojoj glavi dok sam slušala 3 dame: Mirelu Španjol Marković, Mani Gotovac i Martinu Bračić na trećem panelu '21 put prema uspjehu' kada su uspjeh izjednačavale sa zadovoljstvom. 'I kada sam imala puno manje novaca, i kada sam živjela u studentskom domu, i tada sam se osjećala uspješnom. Za mene je to bio osjećaj unutrašnje ispunjenosti da radim ono što želim'. Dani oskudice i studentskih menzi su daleko iza nje, a Mirela i dalje zadovoljno radi ono što želi. To može potvrditi svatko tko posluša Mirelin trening komunikacijskih vještina u Ciceronu ili pročita njen newsletter. Istinsko zadovoljstvo se ne može odglumiti, ma koliko mi željeli vjerovati u suprotno. To je onaj osjećaj zahvalnosti, pomirenosti očekivanja i mogućnosti, onaj sadašnji trenutak o kojem govori Eckhart Tolle. Tada je gotovo svejedno na kojem dijelu puta se nalazili, jer imamo osjećaj da smo upravo stigli tamo gdje trebamo biti. Tada smo uspješni. Iako, čini mi se da je u današnjem poslovno snobovskom društvu gotovo nesportski ustanoviti da već imamo ono što želimo i da preskačemo utrku za poslovnim poenima. Kao onaj ribar u priči o ribaru i poduzetniku. Znate tu priču, zar ne?

Bio jednom jedan ribar koji je u svom malom čamcu na vesla lovio ribu kako bi prehranio svoju obitelj. Kada se s pozamašnom količinom ulovljene ribe uputio svojoj kući, prišao mu je poduzetnik. Impresioniran količinom ribe koju je ribar nosio, poduzetnik ga je upitao: Koliko ti vremena treba da uloviš ovoliko ribe? Ribar je odgovorio: Treba mi tek par sati. - Zašto onda ne ostaneš duže na moru i uloviš još više ribe? - u čuđenju je pitao poduzetnik. - Ovo je dovoljno ribe da zasiti cijelu moju obitelj - odgovorio je ribar. - Pa što radiš ostatak dana? – nastavio se čuditi poduzetnik.
- Obično se probudim rano ujutro, odem na more i ulovim nešto ribe, pa se vratim kući i igram se sa svojom djecom dok žena sprema ručak. Potom malo odrijemam sa ženom, a uvečer se pridružim prijateljima u selu na piću, sviramo gitaru, pjevamo i zabavljamo se do kasno u noć - opisao je ribar svoju svakodnevicu.
- Poslušaj me, čovječe, ja sam završio najbolje poslovne škole, imam bogato radno iskustvo i mogu ti pomoći da postaneš uspješnija osoba - savjetovao je poduzetnik ribara.
Od sada bi trebao provoditi više vremena na moru i uloviti što više ribe. Kada uštediš dovoljno novaca, mogao bi kupiti veći čamac, osnovati vlastitu tvrtku i imati vlastitu tvornicu za proizvodnju konzervirane ribe. Onda bi trebao razviti mrežu distribucije koju bi kontrolirao iz grada, a ne ovog malog sela.
- A što poslije toga? - zastao je ribar čuvši poslovni prijedlog. - E, poslije toga bi mogao živjeti kao kralj u vlastitoj kući, i pustiti da drugi vode tvoj posao - znalački se osmjehnuo poduzetnik. -A što poslije toga? - upitao je ribar.
- Poslije toga, mogao bi se konačno umiroviti i preseliti u kućicu uz more u malom ribarskom selu, ustajati rano ujutro, uhvatiti onoliko ribe koliko ti taj dan treba, pa se igrati sa svojom djecom dok žena sprema ručak. Nakon ručka mogao bi mirno odrijemati uz svoju ženu, a navečer se pridružiti prijateljima u selu uz piće, gitare i pjesmu do kasno u noć - zaključio je poduzetnik. Ribar je zastao, osvrnuo se oko sebe i rekao: Ali ja to sve već imam.

Misao me odvukla nekoliko godina unatrag u jednu poslovnu školu gdje sam savjetovala uspješne poslovne ljude kako da postanu još uspješniji. Tumačila sam im važnost poslovne edukacije, prednost učenja na primjerima onih koji su postavljali vlastita pravila poslovanja i pritom otkrivali nove načine postizanja uspjeha. Nekoliko godina i tisuća konzultacija kasnije pitam se pomažu li poslovne škole ili upravo odmažu dodajući nepotrebne korake na putu do zadovoljstva i samoaktualizacije? Kome uistinu trudimo ugoditi?

- Za mene je neuspjeh kada hoću udovoljiti svima i svakome. I onda apsolutno promašim. Uvijek kad sam htjela da se to svidi ovima i onima, i mužu i majci i kćeri, i… ništa nije valjalo. Zadovoljavati sve i svakoga – eto to - nije uspjeh - rekla je Mani Gotovac u svom prepoznatljivom teatralnom tonu.
Suživot i suradnja svakako podrazumijeva udovoljavanje i dopuštanje drugima da utječu na nas kao što i mi utječemo na njih. I zaista je predivno biti uzrokom zadovoljstva onih do kojih nam je stalo. Sve dok cijena nije naše zadovoljstvo i sloboda izbora. U meni vrlo dragoj knjizi 'Fališ mi', Mani Gotovac rasprostire svoja unutarnja previranja i otkriva tijek svojih unutarnjih pregovora o tome koliko daleko je spremna ići kako bi udovoljila drugima. A spremna je ići daleko. Vrlo.

Martina Bračić u Ministarstvu obrane nije željela ići niti korak dalje. Kada je omjer zadovoljstva i nezadovoljstva postao nezadovoljavajući, Martina je odlučila dati otkaz. Iako nije imala viziju, a kamo li petogodišnji plan što želi biti kad odraste, odlučila je pokušati s onim što joj čini zadovoljstvo. Osam godina kasnije, Martina je zadovoljila zahtjevna nepca sladokusaca s najboljom tortom od sira na ovim prostorima. Možda upravo stoga što je lanac slastičarni 'Torte i to' pokrenula ganjajući zadovoljstvo, a ne profit, njezina torta nam se tako uvukao pod kožu. Nažalost, i doslovno. Martina ipak ostaje skromna: - Puno sam prošla u osam godina od kada sam krenula u 'Torte i to' i danas po malo dolazim k sebi i mislim da možda postoji mogućnost da ću si jednog dana priznati da sam uspješna – rekla je Martina.

Treba li nam potvrda drugih o tome koliko smo i jesmo li uopće uspješni? Postoji li norma koju moramo zadovoljiti da bismo se smatrali uspješnima? Znamo li uopće kada smo uspješni?
Dok sam ja tako surfala s jednog pitanja na sljedeće, Zora Subotić, psihoterapeut i naša stručna suradnica u projektu, ponudila je kratak i jezgrovit odgovor i zaustavila ringišpil u mojoj glavi. Kriterij uspjeha je zapravo vrlo jednostavan. 'Uspjeh nije kada smo dobri, nego kada smo dobro'.
A kao Amen.

O projektu
Projekt '21 put prema uspjehu' ima za cilj, temeljem priče i iskustva 21 uspješne žene koje su svoju karijeru izgradile u Hrvatskoj, prenijeti mladima ključne poruke i ideje, a sve s ciljem ukazivanja na mogućnosti, potencijal i perspektivu koju mlade žene (i muškarci) mogu imati, naći ili sami stvoriti u Hrvatskoj.
Projekt se sastoji od serije 7 panel-diskusija na kojima će gošće biti po 3 uspješne žene iz različitih segmenata – gospodarstvo, politika, kultura i umjetnost, civilno društvo i akademska zajednica. Prvi panel održao se 28. studenog na kojem su gošće bile Mirela Holy, Jelena Veljača i Manuela Šola, a sljedeći 19. prosinca. Raspored panela jest 23. siječnja, 20. veljače, 20. ožujka, 24. travnja i 22 svibnja.