Za biciklističku stazu - protiv gubitničkog mentaliteta

Prvi sam bicikl dobila kao osmogodišnja djevojčica mudrom odlukom moje majke da ga kupi meni i sestri, od dolara koje nam je darovao njezin ujak iz Šikage (kako je Chicago zvao ujak Mike) prilikom njegova prvog posjeta domovini.

Trebam li reći da smo bile glavne face u kvartu!? I da se nisam skidala s tog bicikla danima!?!
Ulice su bile sigurne, a ni roditelji nisu bili toliko zabrinuti ako nas nisu imali svakog trena na oku. U mojoj su školi u okviru Prirode i društva organizirali satove prometne kulture, pa sam naučila važne stvari: davati znak rukom ako želim skrenuti, zašto je važno imati ispravno zvonce, kao i tko i kada ima pravo prvenstva u vožnji.
Godinama poslije, bicikl je bio sjajan izbor za mene i moju kćer kada smo se željele rekreirati na Jarunu. Istina, dolazak biciklom do Jaruna bio je nemoguća misija, jer nije bilo staza. Ta se ljubav nastavila do današnjih dana i iako se ponekad osjećam glupo što jedina dajem znak kada skrećem, vjerujem da će prometna kultura nadvladati. Kada bude dovoljno biciklista, bit će i staza i sigurnosti, ali i vožnje po pravilima koja služe da nam sačuvaju živu glavu.
Dok je situacija kakva je, ne treba se čuditi da se poneki biciklist vozi u krivom smjeru po biciklističkoj stazi, da ponekad ugrožava pješake na pločniku, da ne shvaća da ne može projuriti preko zebre, niti bez ikakve najave promijeniti pravac kretanja. Razlog nepridržavanja pravila, koja imaju za cilj našu zaštitu, je tzv. dvostruka («double bind”) poruka: kako se s jedne strane trebaš pridržavati pravila da ne ugroziš svoj život, a ugrožavaš ga ako se s biciklom voziš slijedeći pravila.
Izjava koju je ovih dana, vidjevši ucrtanu stazu koju presjeca metalna prečka, dao Mikael Colville-Andersen, danski biciklistički aktivist: “Ovako nešto još nikad nisam vidio. Vašem gradonačelniku i urbanim planerima treba odmah dati otkaz, ili ih poslati na mjesec dana u Dansku ili Nizozemsku!” nasmijao me je, ali i zabrinuo. Taj dobri civilizirani čovjek pojima nema da je drugim djelom rečenice zeznuo stvar! Bilo bi dovoljno da je rekao samo kako im “treba dati otkaz!”. Ne bi nam pomoglo, ali bi nas dobro nasmijalo, a sad ćemo još Bandiću platiti studijsko putovanje u Dansku!
Ne zna Danac gdje je zaš’o (nigdje puta, nigdje staze…) i da političari, kad jednom zasjednu ne odlaze ni svojom voljom, a kamoli voljom birača, poreznih obveznika. Sve mi trpimo! Naš poznati gubitnički mentalitet utišat će svaku pomisao da bi netko tko se pokazuje nesposoban voditi povjerenu mu zadaću – morao dati ostavku! Nikome ne pada na pamet da ih to traži, kao ni njima da preuzmu odgovornost za propuste, pa ni (zlo)djela! Zato smo oduvijek netkome na meti!
Ja se uzdam u bicikliste! Netko mora prevagnuti, a ta mi se ekipa čini neuništivo pobjedničkom!