Studiju optimalnog rješenja sustava grijanja i hlađenja u povijesnoj jezgri Dubrovnika na morsku vodu, kojim bi se dugoročno riješio akutni problem velikog broja klimatizacijskih sustava unutar zidina, predstavio je u srijedu u Dubrovniku Zavod za obnovu Dubrovnika.
Ravnateljica Zavoda za obnovu Dubrovnika i koordinatorica izrade studije Iva Carević-Peković izjavila je tom prilikom kako vanjske jedinice klimatizacijskih sustava narušavaju vizuru i zagrijavaju povijesnu jezgru, te emitiraju vibracije i ispuštaju kondenzate na ulicu.
>>>Suradnja Dubrovnika i WBAF-a potaknut će osnivanje startupova
„Studiju je, po naputcima Misije UNESCO-a iz 2015. godine i smjernicama Ministarstva kulture, izradio multidisciplinarni tim stručnjaka iz područja građevine, arhitekture, strojarstva, elektrotehnike i zaštite okoliša. Ovaj pilot projekt bi se razvijao u više faza kroz pet do deset godina“, rekla je Carević-Peković.
Vedran Krstulović s Energetskog instituta Hrvoje Požar istaknuo je kako se potrebe povijesne jezgre Dubrovnika procjenjuju na ukupnu snagu od 11 do 15 megavata.
„Pojedinačni agregati trebali bi imati od 800 do 3000 megavata. Pritom moraju biti vizualno neinvazivni, nečujni, energetski efikasniji i štedljiviji te s pristupom moru. Voda je za sustave grijanja i hlađenja puno bolji medij od zraka, a more je neiscrpan izvor“, objasnio je Krstulović. Naveo je kako se ovakav sustav primjenjuje na sjeveru Europe, ali i da u dubrovačkom Kneževom dvoru danas radi gotovo 40 godina stara toplinska pumpa.
>>>Koncesiju za dubrovačku žičaru dobile Excelsa nekretnine
„Grad Zurich je prvi uveo ovakav sustav 1938. godine, a danas je Vartan Ropsten u Stockholmu najveća toplinska pumpa na svijetu kapaciteta 180 megavata. Toplinska pumpa u Kneževu dvoru danas je više muzejski primjerak, ali je dokaz da je koncept održiv“, ustvrdio je Krstulović.
Studijom je područje grada u zidinama podijeljeno na tri zone, a za ugradnju agregata, odnosno dizalica topline, razmatra se deset do četrnaest lokacija u povijesnoj jezgri i njenoj neposrednoj blizini. Mreža centralnog sustava trebala bi biti duga 4500 do 5000 metara, a trebala bi pratiti trasu vodovoda.
Studija izvodljivosti, koja je idući korak u projektu, trebala bi odgovoriti i na pitanje koštanja projekta, odnosno mogućnosti financiranja.