Franjo Tuđman punih 18 godina nakon smrti ovih je dana u prvi mah otvorio estetsku raspravu. Je li to u Zagrebu postavljen ‘pravi‘ Tuđman i može li ga uopće prepoznati sin Stjepan. No spomenik u Zagrebu i upravo otvorena bista u nedalekoj općini Rugvici otvaraju bar dvije dvojbe – ekonomsku i pravosudnu. Zagrebački kip Kuzme Kovačića stajao je više od četiri milijuna kuna, a za uređenje rugvičkog trga s Tuđmanovom bistom Ante Jerkića izdvojeno je 1,8 milijuna. I dok su zagrebačkog Tuđmana u cijelosti platili Zagrepčani, Rugvica je nažicala 850.000 nepovratnih kuna iz europskih fondova. Ipak, svaki od 800.000 Zagrepčana financirao je Tuđmanov spomenik sa po pet kuna, a rugvički trošak od oko milijun kuna podijeljen na 8000 žitelja znatno je veći – 125 kuna po stanovniku. Sve to dio je priče o (ne)korištenju europskih fondova, ali i priče o velikim brojevima, koji Zagrebu omogućavaju samostalno, premda neracionalno financiranje i rotora i nove žičare…
Druga aktualna tuđmanovska dvojba je pravosudna. Grafiter koji je nedavno išarao srp i čekić na spomeniku u Zagrebu ekspresno je uhićen. Ne sjećam se takve efikasne policijske akcije ni uhićenja za sprejanje ustaških grafita. A kazna koja navodno prijeti partizanskom grafiteru je – do dvije godine zatvora. Toliko je presuđeno Siniši Glaviću za bacanje bombe u dvorište policijske postaje u Zadru, kao i varaždinskom gradonačelniku Ivanu Čehoku za pogodovanje poduzetniku Davoru Patafti teško više milijuna kuna. I Damir Boršić, bivši upravitelj vojnog zatvora u Šibeniku, i Miroslav Periša, nekadašnji čuvar u istom zatvoru, osuđeni su na po dvije godine zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što uključuje premlaćivanja i silovanja. I nijedna od tih presuda nije još ni pravomoćna…