Život na otocima bitno je složeniji i skuplji nego na kopnu, ma koliko bili prekrasni. A kada ljude koji tamo žive, a poznato je da svi mladi koji mogu otići s otoka i odlaze, dvostruko kazniš suludim administrativnim odlukama, onda je stvarno vrijeme da se čovjek zapita je li to samo od gluposti ili je riječ o namjeri da im se život učini još težim.
Nije jedini, ali Dugi otok je baš takva žrtva. Naime, paušalna administrativna mjera propisuje zabranu gradnje u području 1000 metara od obale. S obzirom na to da taj otok nema širinu ni dva kilometra, ta je mjera za njega mnogo drastičnija nego primjerice za Krk, Hvar ili Brač. Ali nije to sve. Jedan od važnih kriterija da bi se moglo natjecati za sredstva iz fondova EU za razvoj turizma i malih i srednjih poduzeća je Indeks razvijenosti jedinice lokalne uprave na području na kojem se investicija realizira. S drugim se administrativnim apsurdom sudario investitor koji je želio na Dugom otoku u malom mjestu Luka sa samo 100 stanovnika sagraditi mali hotel kapaciteta 25 soba. Ishodio je sve potrebne dozvole, platio komunalnu naknadu, napravio sve potrebne projekte te je planirao zaposliti najmanje 10 radnika. Zbog stanja kanalizacije morao je uložiti više od milijun kuna u biopročistač kakav gradovi s kojima je Sali u istoj, IV. kategoriji posjeduju godinama i to sagrađene javnim novcem. I sasvim opravdano sa svom potrebnom dokumentacijom javio se na natječaj Ministarstva poduzetništva za dobivanje poticaja iz fondova EU. I nije ga dobio. Jer, Dugi otok je prema razvijenosti svrstan u visoku, IV. kategorija, koja obuhvaća mjesta sa 100-125 posto prosjeka BDP-a Hrvatske, u društvu s gradovima Zadrom, Varaždinom, Šibenikom, Trogirom i Splitom. S obzirom na takvo svrstavanje, prema odluci Vlade iz prosinca 2013. prijava investitora na natječaj za poticaje nije ni uzeta u obzir.
Zar je važna kanalizacija? Indeks razvijenosti utvrđuje se prema pet elemenata koji su propisani Uredbom o Indeksu razvijenosti: stopi nezaposlenosti, dohotku po stanovniku, proračunskim prihodima jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave po stanovniku, općem kretanju stanovništva i stopi obrazovanosti. Na prvi pogled kriteriji se čine dobrima, ali daju li prave rezultate?
U općini Sali (to je na cijelom Dugom otoku jedina jedinica lokalne uprave) nezaposlenost je statistički mala, tek oko 10 posto. No riječ je o oko 1700 stanovnika na cijelom otoku (a Sali je samo jedno od mjesta i ujedno sjedište općine), a ‘odličan’ broj nezaposlenih rezultat je žalosne činjenice što na otoku radnih mjesta nema i svatko tko može, a posebno mladež odlazi na kopno, najviše u Zadar i uopće ne sudjeluje u statističkim podacima. Tako se stvorio apsurd da ti koji zbog nerazvijenosti odlaze s otoka izravno doprinose statusu razvijenosti otoka s kojega su pobjegli zbog nerazvijenosti.
Dohodak po stanovniku u bitnom je određen ne samo time što su se nezaposleni odselili s otoka nego i time što su znatan dio stanovništva umirovljenici koji su cijeli radni vijek proveli u Zadru i imaju mirovine kao stalan prihod koji dovodi do privida u stavci dohotka po stanovniku. S obzirom na to da su svi ti umirovljenici i prijavljeni na otoku (važan razlog je i korištenje povlaštenih brodskih tarifa), ni stavka migracije prema otoku nema veze sa stvarnom razvijenošću. Stavka obrazovanja koja se odnosi na stanovništvo od 16 do 65 također je visoka, opet zbog velikog broja umirovljenika mlađih od 65 godina. Istodobno na Indeks razvijenost uopće ne utječe (ne)postojanje kanalizacije i vodovodne mreže, škole, ambulante i sve drugo što se u stvarno razvijenim sredinama podrazumijeva samo po sebi.
Glup i gluplji... Jasno je da sada važeći kriteriji ne daju točnu sliku o razvijenosti nekog područja i da ih treba mijenjati ili barem omogućiti opravdane iznimke. Zašto to ne radimo još je manje jasno kada znamo da je Hrvatska u pregovorima s Europskom unijom povlašteni tretman tražila za sve svoje otoke. Ustvrdivši da su otoci u nepovoljnom položaju zbog udaljenosti i, slijedom toga, većih troškova proizvodnje, pregovarači su tražili da se za novac iz fondova EU mogu natjecati sva poduzeća bez obzira na veličinu. Ujedno, tražili su da iznos sufinanciranja baš za otoke bude do 85 posto, a ne 50 ili 75 posto koliko je predviđeno europskim zakonodavstvom. A onda sami sebi odrežemo granu na kojoj je trebalo udobnije sjediti, pa poduzetnici na ‘visokorazvijenom Dugom otoku’ ne mogu dobiti poticaj. Usprkos tome što danas osnovna škola postoji samo u dva otočka mjesta (Sali i Božava), što u pola otočkih mjesta uopće nema djece, što je cijena prostornog metra vode 100 kuna, a udaljenost do bolnice u idealnim okolnostima jedan sat. Svrstavanje Dugog otoka u visoko razvijene po svemu djeluje tragikomično, a posljedica je doslovno tragična. Treba očekivati, kada i ta investicija propadne i kada i to malo stanovništva napokon odluči otići sa otoka, da općina Sali prijeđe u najvišu (petu) grupu razvijenosti - neće uopće biti nezaposlenih, ali neće biti ni stanovništva.
