Unatoč brojnim znanstvenim i stručnim tekstovima koji su se s raznih pravnih aspekata posljednjih nekoliko godina bavili ugovorima o kreditima u Hrvatskoj, ipak su neka pitanja ostala gotovo netaknuta, a o drugima imamo pravu 'inflaciju' tekstova.
Konkretno, uporno se, čak i u razvikanoj pravomoćnoj presudi Visokoga trgovačkog suda RH u slučaju CHF, odnosno kredita u švicarskim francima, nigdje ne govori o podjeli krivnje između ugovornih strana kao ni o tome ima li krivnje i odgovornosti i kod trećih, koji nisu ugovorne strane. Mislimo pritom posebno na zakonodavca, Vladu i Hrvatsku narodnu banku. Bilo bi loše ako i ta pitanja ne budu istražena kao dio ukupne vrlo složene slike, kojom će se očito baviti i Vrhovni sud (po uloženim revizijama), a vjerojatno i Ustavni sud i kasnije europski sudovi.
Tko je stručnjak Nije sporno da su banke profesionalci i da su uvijek ona ugovorna strana koja je dužna uložiti povećanu pozornost, pozornost koju Zakon o obveznim podnosima (ZOO) u čl. 10. st. 2. naziva 'pažnjom dobrog stručnjaka'. Nije sporno ni da je banka u pravilu strana koja priprema ugovor, što znači i da se nejasne odredbe sukladno čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tumače na njezinu štetu, ali i zato što je riječ o naplatnom ugovoru kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba (čl. 320. st. 2. ZOO).
Druga ugovorna strana može i ne mora biti stručnjak, što treba posebno utvrđivati od slučaja do slučaja i ako je riječ o stručnjaku tada i za tu osobu vrijedi taj povećani standard dužne pozornosti. Nemoguće je shvatiti i prihvatiti praksu prema kojoj se stručnost onoga tko uzima kredit smatra irelevantnom, tim prije ako se uzme u obzir (a moralo bi se uzeti) da u konkretnim poslovima na strani banke stoji u pravilu kreditni referent (nikako ne vodeći stručnjak banke za te poslove), a na drugoj strani može biti jako kompetentna osoba, pa čak i vodeći svjetski stručnjak (bilo da uzima kredit bilo da ima ulogu savjetnika onome tko uzima kredit) ili jedan od čelnika Hrvatske narodne banke.
Nema tu 'pravednika' Nije sporno da su zbog pojedinih ugovornih odredbi, posebno u sprezi s rastom tečaja, kreditni dužnici oštećeni. Samo ako je ta šteta protupravna onda (uz ostale uvjete) postoji i odštetna odgovornost, a u tom slučaju iznimno je važno utvrditi ima li krivnje (namjere ili nepažnje) i na drugoj ugovornoj strani, u kojem slučaju postoji tzv. podijeljena odgovornost. To je bitno u čitavom niz situacija, od posljedica ništetnosti (čl. 323. ZOO) pa do izmjene ili raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ali i kod stjecanja bez osnove ili neosnovanog obogaćenja (čl. 1115. ZOO). Potrebno je voditi računa i o činjenici da podijeljena odgovornost utječe i na parnični trošak, što može biti važna stavka.
Nije sporno ni to što su se svi koji su se odlučili za kredit u švicarskim francima rukovodili vlastitim interesom, konkretno nižom kreditnom ratom, a nikako ne interesom banke, neke treće osobe ili nekim općim interesom. To je i potpuno legitimno, ali problem nastaje tek kada i ako netko, nakon što je određeno vrijeme crpio korist iz takvog odnosa, kada se okolnosti promijene, želi dovesti cijeli odnos u pitanje, tereteći pritom za sve u cijelosti banku. Ekstremni je primjer zahtjev da se primijeni tečaj na dan sklapanja ugovora i kamata na dan sklapanja ugovora, smatrajući irelevantnim to što je primjerice pet godina svaki mjesec kreditna rata bila za 1000 kn niža nego što bi bila da je kredit bio u eurima. Navedeno jasno ukazuje da postoji velika mogućnost postojanja podijeljene odgovornosti između vjerovnika i dužnika. Drugim riječima, nije sve baš crno-bijelo kako se najčešće prikazuje, nego ipak, uglavnom ‒ sivo.
Što je radio 'vrh' Posebno je pitanje u tom slučaju ponašanje Vlade i Hrvatske narodne banke. Kako je moguće da netko tko je na 'vrhu piramide' ne prepozna potencijalnu opasnost i preveniranjem uštedi svima gomilu problema. Sve što se na zakonodavnom planu iz tog područja dogodilo posljednjih godina moglo se (i moralo) dogoditi daleko ranije, a moglo se učiniti i daleko više. Da je HNB jasnim mjerama učinio bankama neisplativim kredite u CHF banke ih ne bi ni nudile, a da je guverner (i/ili predsjednik Vlade ili barem ministar financija) pravodobno istupio samo s podatkom o tome kako HNB čuva isključivo tečaj hrvatske kune prema euru, a ne i drugim valutama, pa tako i CHF, sigurno bi mnogo zainteresiranih odustalo od kredita u CHF. Iako svaka rasprava danas trpi od kritike da je lako biti general poslije bitke, jasno je da su i Vlada i zakonodavac i HNB zakazali. Ako smo u pravu, to onda posljedično nužno znači suodgovornost za štetu koju će (ako Presuda opstane) banke pretrpjeti i/ili za štetu koju dužnici trpe (ako Presuda ne opstane). Pritom nije riječ o bankama kojima treba pomoći, već je riječ o potrebi stvaranja pravnog okvira odgovornog rada i odštetne odgovornosti za svakoga tko ne radi kako treba.
