Posljednje zasjedanje Hrvatskog sabora prije ljetne stanke obilježeno je već unaprijed pravnim sukobljavanjem (oporba napada, vlast brani) u vezi s prijedlogom vjerodostojnog tumačenje dijela Zakona o policiji (čl. 126., st.1.) koji je Vlada RH predložila na 170. sjednici 18. lipnja.
Sukobljavanje, čak i ključni akteri napada i obrane, već su viđeni i lako predvidljivi, a politiziranje i politikanstvo važni su nam samo zato što na to, nažalost, svaki poduzetnik mora računati u poslovanju i pri tome pravilno odvagnuti sve čimbenike kako bi što točnije predvidio slijed događaja. Međutim, očito treba istražiti što je to uopće vjerodostojno tumačenje i je li to hir ili samovolja ove vlasti i vlade.
Vjerodostojno tumačenje izvorni je akt donositelja propisa koji ga tako dodatno objašnjava, odnosno tumači. Nije riječ o privilegiju bilo koga, za to su ovlaštene i jedinice lokalne uprave i samouprave (poznato je takvo tumačenje Gradskog vijeća Splita za urbanističko područje kojim se, istina, bez uspjeha, pokušalo spriječiti rušenje dijelova velike zgrade) te Hrvatski sabor. Razmjerno značenju i ulozi tumača raste i interes javnosti za svaku aktivnost, pa tako i ovu, zato mnogo više zanimanja izazivaju takva tumačenja najvišega zakonodavnog tijela općine ili grada, to više jer je riječ o statusu velikog broja policijskih službenika, prebrojavanju i podjeli na ‘naše’ i ‘vaše’. Prema pravilu po kojem je dopušteno ono što nije zabranjeno, ovlasti davanja vjerodostojnog tumačenja bilo bi i da nije posebno propisana, ali još je jasnije i lakše kad je precizno propisana, kao što je učinjeno u Poslovniku Hrvatskog sabora, koji je vjerodostojnom tumačenju posvetio čak četiri opsežna članka.
Završetak sramote Potreba za vjerodostojnim tumačenjem formalno se najčešće nalazi (drugim riječima, pokušava braniti) u raznolikoj praksi u primjeni pojedinih zakonskih odredaba. Zapravo, u potrebi za što većom jednakošću pred zakonom i pravnom sigurnošću. To samo po sebi nije sporno i, ako će vjerodostojno tumačenje smanjiti broj sporova, to je već jak razlog da se donese. Jedan od najpoznatijih slučajeva jest ono koje se odnosi na čl. 3. Zakona o zateznim kamatama (NN 28/96), objavljeno u NN-u 58 od 7. svibnja 2004. Njime je završena jedna od najvećih i najnevjerojatnijih pravnih sramota u novijoj hrvatskoj povijesti. Naime, tadašnji je ZAP (prednik današnje Fine) putem svojih dijelova u sjedištima raznih sudova, sudjelujući u postupcima ovrhe tako da je računao iznos koji treba plijeniti, to činio tako da su neki primjenjivali tzv. komforni, a neki tzv. prosti ili proporcionalni obračun zateznih kamata, što je stvaralo (u inače jednakim situacijama) nevjerojatne razlike. Država se ponašala poput noja, što vrijedi i za čelnike ZAP-a kao centralizirane (državne) službe, što je trajalo godinama. Neki podaci pokazuju da su neki dužnici upravo zbog komfornog obračuna otišli u stečaj, a neki su se vjerovnici obogatili (posebno oni iz tzv. grupacije fikusa, bez zaposlenih i s minimalnim temeljnim kapitalom), potrošili novac i smiješeći se gledali kako je njima država majka, a drugima maćeha.
Bolje iznimka Pravi je problem što to vjerodostojno tumačenje nije ni na koji način utjecalo na već izvršene sudske odluke jer se zbog toga ne može tražiti obnova postupka (trebalo bi biti obrnuto ili bi se obnova u najmanju ruku smjela dopustiti samo iznimno).
Inače, temeljni prigovor vjerodostojnom tumačenju upravo je povratni učinak koji proizlazi iz naravi stvari. Naime, za razliku od propisa čije je stupanje na snagu propisano i veoma ograničeno Ustavom RH, u vjerodostojnom tumačenju toga nema, dakle čim se donese, odnosi se na sve slučajeve osim na one koji su (sudski) završeni, neovisno o vremenskom odmaku tumačenja od donošenja i stupanja na snagu propisa koji se vjerodostojno (rabi se i pojam ‘autentično’) tumači. Već to mora značiti da je to instrument koji se mora primjenjivati s velikim oprezom i kao iznimka, a ne kao pravilo, da ne bi donio više štete nego koristi.
