Hrvatska proizvodi manje hrane nego prije ulaska u EU

Aktualna energetska kriza sve više prijeti ponovnim razvojem krize cijena prehrambenih sirovina i potom rastom cijena prehrambenih proizvoda. FAO indeks je u travnju porastao na četverogodišnji maksimum zahvaljujući poskupljenju uljarica, žitarica i mesa. Cijene umjetnih gnojiva dosegle su razine usporedive onima iz energetske krize 2022., a s vremenskim odmakom od tri do šest mjeseci prelijevaju se na cijene prehrambenih proizvoda na policama, pišu u ovotjednom Fokusu tjedna HUP-ovi ekonomisti Ivan Odrčić, Josipa Filaković i Hrvoje Stojić.

Cijene i dostupnost hrane ključna su pitanja gospodarske i sigurnosne otpornosti država. Rat u Ukrajini, energetska kriza, inflacija i poremećaji u opskrbnim lancima pokazuju nam koliko brzo države postaju ranjive kad izgube kontrolu nad proizvodnjom hrane i opskrbnim kapacitetima. Zemlje sa stabilnom proizvodnjom, razvijenom prehrambenom industrijom i strategijom upravljanja resursima otpornije su na geopolitičke šokove, rast cijena i tržišne poremećaje.

Hrvatska se još uvijek ponaša kao da je opskrba hranom dugoročno zajamčena. Poljoprivredna politika desetljećima se vodila administrativno i proceduralno, dok su proizvodnja, produktivnost i samodostatnost ostajale u drugom planu. Fokus je bio na povlačenju deset milijardi eura od ulaska u EU i natječajima, a znatno manje na tome što Hrvatska želi proizvoditi, gdje povećati samodostatnost i kako razviti konkurentnu prehrambenu industriju. Stoga ne iznenađuje da je vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 2025. oko 14 posto niža nego pred ulazak u EU 2013. te 25 posto niža nego 2012. godine. Produktivnost rada pala je oko 19 posto u odnosu na 2013. te više od 23 posto u odnosu na 2012. godinu. 

Raste ovisnost o uvozu hrane

– Kad govorimo o konkurentnosti, dodatni pritisak stvara snažan rast troška rada od 12,1 posto u 2025., višestruko iznad rasta vrijednosti proizvodnje od 2,7 posto. Unatoč rastu udjela troška rada u prihodima TOP 20 poljoprivrednih kompanija za dva postotna boda u dvije godine, sektor je značajno povećao ulaganja za čak šest posto prihoda u dvije godine, no s obzirom na stagnirajuću nisku dobit jasno je da postojeća ulaganja nemaju učinak na povećanje proizvodnje i ne donose rezultate. A poticaji uglavnom ne dobiju stvarni robni proizvođači već u dobroj mjeri imaju karakter socijalnih transfera – pišu HUP-ovi ekonomisti.

Također zabrinjava rast ovisnosti o uvozu hrane, pa je tako deficit vanjskotrgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenim proizvodima od 2013. gotovo utrostručen na tri milijarde eura u 2025. (3,1 posto BDP-a). Najveće pogoršanje događa se upravo u sektorima više dodane vrijednosti i najveće prehrambene važnosti. Kod voća i povrća deficit je porastao s oko 205 milijuna eura na više od 500 milijuna eura godišnje. Hrvatska je u 2025. izvezla oko 230 milijuna eura voća i povrća, dok je uvoz dosegnuo gotovo 738 milijuna eura.

Takvi trendovi tim više brinu kada znamo da Hrvatska raspolaže značajnim poljoprivrednim resursima koje ne koristi učinkovito. A prema podacima ARKOD-a za 2025. imamo 1,15 milijuna ha poljoprivrednog zemljišta, od čega više od 830 tisuća hektara oranica. Država istodobno raspolaže s 370 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta, pri čemu značajan dio i dalje nije stavljen u funkciju proizvodnje.

Problem predstavlja i regulatorna nepredvidivost sustava. Državni ured za reviziju upozorio je da Hrvatska, unatoč visokoj apsorpciji europskih sredstava, nije ostvarila dovoljno vidljiv rast proizvodnje, produktivnosti i konkurentnosti te upozorava na česte izmjene pravilnika i nejasne razvojne prioritete. Zato komentare iz posljednjeg Savjetovanja o izmjenama Pravilnika o ulaganjima u primarnu poljoprivrednu proizvodnju i preradu ne treba promatrati kao parcijalne zahtjeve pojedinih kompanija, već kao upozorenje da sustav postaje sve više nepredvidiv za investiranje.

Preporuke za rast domaće proizvodnje

Problem produbljuje i činjenica da se poljoprivreda i prehrambena industrija još uvijek promatraju odvojeno, iako bez snažne domaće proizvodnje nema stabilne domaće prerade, povećanja dodane vrijednosti ni izvoza. Za to više nije dovoljna parcijalna izmjena pravilnika, nego jasna strategija proizvodnje hrane, upravljanja zemljištem i razvoja prehrambene industrije.

Za ubrzanje rasta vrijednosti poljoprivredne proizvodnje potrebno je donijeti nekoliko jasnih i dugoročno održivih odluka koje će povećati produktivnost, investicije i konkurentnost domaće proizvodnje, stoga HUP predlaže šest ključnih točaka.

Prvo, kako navode, državno poljoprivredno zemljište mora postati razvojni alat i dodjeljivati se proizvođačima koji stvarno proizvode, ulažu i zapošljavaju, uz jasne i transparentne kriterije i dugoročnu sigurnost korištenja zemljišta. Nadalje, potrebna je politička volja da se investicijske potpore usmjere ciljano u prioritetne sektore i isključivo prema proizvođačima s jasno postavljenim i mjerljivim rezultatima koji će omogućiti stabilnu i cjenovno prihvatljivu domaću proizvodnju hrane te stabilnost i konkurentnost domaće proizvodnje hrane.

Također, sustav potpora potrebno je snažnije usmjeriti prema rastu produktivnosti, tržišno-orijentiranoj proizvodnji i stvarnim razvojnim rezultatima, a manje prema administrativnim kriterijima i formalnom ispunjavanju uvjeta. Potrebno je smanjiti i  administrativna i fiskalna opterećenja sektora te kroz poreznu politiku rasteretiti osnovne prehrambene proizvode (na razini zemalja u okruženju) kako bi domaća proizvodnja bila konkurentnija, a hrana dostupnija potrošačima.

Važno je, tvrde, snažnije povezati primarnu proizvodnju i prehrambenu industriju jer bez stabilne domaće sirovinske baze nema dugoročnog razvoja prerade, izvoza i proizvoda više dodane vrijednosti. Na kraju, za dugoročnu stabilnost sektora potrebno je osigurati i predvidiv regulatorni okvir jer poljoprivreda i prehrambena industrija zahtijevaju investicije s dugim razdobljem povrata, zbog čega česte izmjene pravilnika i nejasni razvojni prioriteti povećavaju investicijsku neizvjesnost, navode iz HUP-a.