Krađa stoljeća: Kako je iz IKOM-a nestala gotovo tona srebra

Zagrebačka policija 22. svibnja 1984. napokon je izašla u javnost s detaljima o krađi o kojoj se već danima šuškalo po zagrebačkim kuloarima. Pokazalo se da je iz skladišta poduzeća IKOM nestala gotovo tona srebra – i to tijekom dugog prvomajskog vikenda, između petka 27. travnja i četvrtka 3. svibnja, kada tvornica zbog praznika nije radila gotovo tjedan dana.

Već sam taj podatak bio je dovoljan za šok. No ono što je uslijedilo pokazalo je da iza svega ne stoji spektakularno razrađena operacija, nego nešto mnogo jednostavnije – i opasnije.

Sedam sati, jedan kombi

Prema kasnijim iskazima, počinitelj je u skladište ušao na najjednostavniji način: razvalio je lokot na vratima i tijekom noći, bez žurbe, počeo iznositi srebro. Operacija je trajala oko sedam sati.

U tom je vremenu, vlastitim rukama, u kombi ukrcao oko 950 kilograma srebrnih poluga.

Nije bilo alarma, nije bilo sustava koji bi ga zaustavio. Čuvar ga nije primijetio.

Upravo ta slika – čovjek koji satima prenosi gotovo tonu metala – ostala je najupečatljiviji detalj cijelog slučaja.

Krađa otkrivena slučajno

Srebro iz IKOM-ovog skladišta zapravo je bilo u vlasništvu saveznih robnih rezervi, a u Zagrebu je bilo samo 'na čuvanju'. O tome odgovorni u tvrtki ništa nisu znali, pa ni v.d. direktora Josip Cukrov. On je na tu dužnost postavljen u veljači, a u skladištu nikad nije bio. Na suđenju se pravdao riječima: 

- Ovom pljačkom IKOM nije oštećen i nama ništa ne nedostaje!

Zato ne čudi što je sve otkriveno tek kad je skladištar primijetio razvaljeni lokot. A i onda je najprije ustanovljeno da je nestao telefon, a tek naknadno da nema ni - gotovo tone srebra.

Zakopano blago

Nakon krađe srebro nije odmah završilo na tržištu. Premješteno je na više lokacija i zakopano, dijelom i u šumama desetke kilometara od Zagreba.

Plan krađe bio je, barem u toj fazi, učinkovit.

No kao i u mnogim sličnim slučajevima, slaba točka pokazao se pokušaj prodaje. Kako su se u priču uključivali novi ljudi – kupci, posrednici i pomagači – policija je počela rekonstruirati mrežu i vrlo brzo došla do tragova.

Gotovo svo srebro pronađeno je razasuto i zakopano na nekoliko lokacija. Manji dio, tek nekoliko desetaka kilograma, nikada nije u potpunosti vraćen.

Suđenje koje je promijenilo priču

U rujnu 1984. počelo je suđenje koje je, umjesto da potvrdi spektakularan kriminal, otvorilo mnogo neugodnije pitanje: kako je uopće bilo moguće iznijeti gotovo tonu srebra bez ozbiljnog otpora?

Svjedočenja su postupno razotkrivala šokantnu sliku: postojala su sporedna vrata bez lokota, evidencija ulaska i izlaska bila je nepotpuna, sigurnosni sustav praktički nije postojao, a pojedini odgovorni nisu ni znali za srebro niti kolika se količina nalazi u skladištu.

U sudnici se tako formirala potpuno drugačija interpretacija događaja. Ovo više nije bila priča o genijalno izvedenoj krađi, nego o sustavu koji je krađu omogućio.

Tko je kriv?

Glavni optuženi pokušao je preuzeti svu odgovornost, tvrdeći da je djelovao sam. Sud je utvrdio da to nije u potpunosti točno – mreža pomagača postojala je, osobito u fazi skrivanja i pokušaja prodaje srebra.

No prava odgovornost pokazala se razvodnjenom.

U završnici procesa tužiteljstvo je izmijenilo dijelove optužnice, a dio sistemskih propusta ostao je bez jasnog pravnog epiloga.

Presude kradljivcu, pomagačima i direktoru

U listopadu 1984. donesena je presuda: prvooptuženi Zlatko Benković osuđen je na 13 godina zatvora. Već je imao kriminalnu prošlost, kao i većina od sedmero pomagača, koji su dobili blaže kazne. Iz IKOMA je osuđen samo v.d. direktora Cukrov – na godinu i pol zatvora, uvjetno na tri godine. 

Sud je obrazložio da je upravo zato jer je preuzeo tvrtku u teškoj situaciji morao obići skladište, regulirati čuvanje dragocjenosti normativnim aktima i zatražiti o njima dokumentaciju. Dvojica optuženih čuvara oslobođeni su optužbi.  

Sustav koji nije postojao

Priča o “krađi stoljeća” tako je dobila neočekivan zaključak.

Nije riječ o savršenom zločinu, niti o sofisticiranoj organizaciji. Naprotiv – riječ je o kombinaciji jednostavne provale, fizičkog rada i gotovo nevjerojatne institucionalne slabosti.

Gotovo tona srebra iznesena je iz skladišta ne zato što je sustav bio nadmudren, nego zato što u ključnom trenutku gotovo da nije ni postojao.

Nekad najveća krađa; a danas?

Procjene vrijednosti ukradenog srebra u to su vrijeme varirale, ali iznos od 4 - 6 milijuna njemačkih maraka – opravdava novinarsku interpretaciju. Zaista se radilo o 'krađi stoljeća'. U Jugoslaviji, pa i u samostalnoj Hrvatskoj teško je naći veće pojedinačno otuđenje fizičke imovine. 

Doduše, dok su se nekad krale tone metala iz slabo čuvanih skladišta u društvenom, svačijem i ničijem vlasništvu, u tranzicijskoj Hrvatskoj nestajali su i nestaju deseci i stotine milijuna kroz privatizacijske marifetluke i kroz financijske sustave.