Hrvatski mirovinski sustav nakon 104 godine na granici održivosti

Središnji ured za osiguranje radnika započeo je djelovati 14. svibnja 1922. Preteča današnjeg Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje osnovana je na temelju Zakona o osiguranju radnika. 

Zlatne 80-e: umirovljenik na četiri zaposlena

Bila je to državna ustanova temeljena na Bismarckovu modelu: mirovine se financiraju radom onih koji rade u tom trenutku.

Taj je princip desetljećima kroz više državnih sustava funkcionirao dobro, osobito u tzv. 'zlatnim 80-ima'. U Hrvatskoj tada je na jednog umirovljenika dolazilo oko četiri zaposlena, zbog čega su doprinosi mogli biti niski, a mirovine visoke. Godine 1989. zakonom zajamčena minimalna mirovina za puni staž iznosila je 80 posto prosječne plaće, a za sljedeću godinu spominjao se čak i rast na 85 posto prosječne plaće.

Prekretnica – umirovljenja od 1990. 

No upravo je 1990. godina bila prekretnica. Raspad države, rat i kolaps gospodarstva naglo su smanjili prihode sustava, dok se broj umirovljenika brzo povećavao. Mirovina je postala alat socijalnog zbrinjavanja tranzicije. U prijevremenu mirovinu odlazilo se zbog urušavanja gospodarskog sustava, ali i iz političkih razloga. 

Cijele rukovodeće garniture u državnoj i lokalnoj upravi, kao i u gospodarstvu, koje je tada mahom bilo pod državnom kontrolom, otpremane su u prijevremenu mirovinu kako bi se otvorio prostor za zapošljavanje novih, podobnijih visokopozicioniranih kadrova. Zato je broj umirovljenika, prema podacima HZMO-a, od 1989. do 1992. povećan čak za 27 posto. U te početne tri tranzicijske godine broj zaposlenih smanjen je za 244 tisuće, a broj umirovljenika povećan je za nešto više od 119 tisuća. 

Mirovine samo 35 posto plaće

Posljedice su vidljive i više od 30 godina kasnije. Prema Eurostatu, Hrvatska ima najniže mirovine u odnosu na plaće u Europskoj uniji – oko 35 posto, dok je prosjek Unije 58-60 posto, a u usporedivim mediteranskim državama Grčkoj, Španjolskoj i Italiji 75 – 80 posto. Ta dramatična razlika nije nastala zbog jedne reforme, nego je riječ o dugom procesu započetom upravo 1990. godine.

Izuzev razdoblja 2003. – 2007. odnos broja zaposlenih i broja umirovljenika svake je godine padao – sa 1:4,04 iz 1980. na 1:1,14 u 2014. Iako se taj odnos od tada povećavao do aktualnih 1,41 zaposlenog na jednog umirovljenika (koliko je bilo i 2007.), daleko je to od ravnoteže na kojoj je Bismarckov model izvorno počivao. To ograničava prostor za veće mirovine iz prvog stupa, čak i uz snažan rast zaposlenosti.

Sve veća osobna odgovornost za mirovinu

Izvorni Bismarckov sustav, oslonjen na povoljnu demografiju i punu zaposlenost, u Hrvatskoj više praktički ne funkcionira. U posljednjih nekoliko godina iz državnog se proračuna pokriva oko 40 posto ukupnih rashoda za mirovine.

S obzirom na demografska kretanja i starenje stanovništva, isplata mirovina bit će još problematičnija. Zato se mirovinska sigurnost danas ne može temeljiti samo na državi. Prvi stup daje osnovu – ali dostojna starost zahtijeva i osobnu štednju, drugi i treći stup, ulaganja i dulji ostanak u svijetu rada.

To je možda najvažnija pouka današnjoj generaciji zaposlenih: mirovinski sustav uspostavljen prije 104 godine ostat će javni temelj, ali osobna odgovornost za mirovinu dosad nije bila važnija nego danas, a još će važnija biti sutra.