Imovinske kartice: Premijer Mateša prvi je 1998. otkrio svoju imovinu

Premijer Zlatko Mateša i uži kabinet Vlade otišli su 23. srpnja 1998. na Brijune, na sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Mateša je donio imovinske kartice svih članova Vlade. Bio je to jedan od ključnih trenutaka u nastanku sustava političke transparentnosti u Hrvatskoj. Već sljedećeg dana Večernji list objavio je Matešinu imovinsku karticu, prije nego što je novi zakon uopće stupio na snagu. Otpori odredbi o prijavljivanju imovine iz dužnosničkih redova bili su žestoki. 

 

Tadašnje rasprave danas zvuče iznenađujuće poznato. Dužnosnici su tvrdili da država zadire u privatnost, oporba je upozoravala na selektivnu primjenu pravila, a mediji su zahtijevali potpunu objavu podataka. U središtu prijepora bio je Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika, koji je prvi put propisao da podaci o imovini dužnosnika moraju biti dostupni javnosti. 

Manje se pamti da su imovinske kartice i plaće dužnosnika bile dio istog političkog paketa. Još žešće rasprave vodile su se i o visini plaća najviših državnih dužnosnika.

 

U početnim prijedlozima spominjala se predsjednička plaća od 50 tisuća kuna mjesečno, no nakon političkih prijepora konačno je određeno da predsjednik Republike prima 35 tisuća kuna neto, dok je predsjedniku Vlade određena neto plaća od 25 tisuća kuna. Odluke su kao zakonska dopuna donesene u listopadu 1998. 

 

Za Hrvatsku koja se tek oporavljala od rata i prolazila kroz tranziciju, pitanje političkih plaća bilo je gotovo jednako osjetljivo kao i pitanje imovine ministara.

Krajem rujna 1998. javnosti je predstavljena i imovinska kartica predsjednika Franje Tuđmana. U njoj su bili navedeni obiteljska kuća, umjetnine i automobil, dok je za suprugu Ankicu bilo navedeno da nema značajnije imovine osim automobila. 

 

Objava nije došla slučajno. Dogodila se u vrijeme otvorenog sukoba unutar HDZ-a između frakcija koje su se u javnosti identificirale s Hrvojem Šarinićem i Ivićem Pašalićem. Dio političkih stratega tada je procijenio da bi tema imovinskih kartica mogla barem privremeno potisnuti unutarstranački obračun i fokus medija prebaciti na transparentnost dužnosnika.

To je doista uspjelo. No imovinska tema dobila je neočekivani nastavak.

Samo nekoliko tjedana nakon objave predsjednikove kartice, 17. listopada, Jutarnji list objavio je priču koja će postati jedna od najvećih političkih afera u samostalnoj Hrvatskoj. Bankovna službenica Ankica Lepej otkrila je da Ankica Tuđman u Zagrebačkoj banci ima oročeno 210 tisuća njemačkih maraka i oko 15.700 američkih dolara koji nisu bili navedeni u objavljenoj imovinskoj kartici predsjedničke obitelji. 

 

Lepej je kasnije objašnjavala da ju je na taj potez potaknula razlika između javnih tvrdnji o skromnom životu predsjedničke obitelji i podataka koje je vidjela u banci.  

 

Posljedice su bile dramatične. Zagrebačka banka raspisala je nagradu od milijun kuna za otkrivanje izvora informacije. Lepej se nakon nekoliko dana sama javila, ali nikad nije podigla nagradu. Izgubila je posao i protiv nje je pokrenut postupak zbog odavanja bankovne tajne.  

 

Istodobno je velik dio javnosti stao na njezinu stranu, pa je s vremenom postala simbol zviždača i borbe za javni interes.  

Ironijom političke povijesti, pokušaj da se imovinskim karticama potisne sukob Šarinić–Pašalić završio je mnogo većim skandalom – aferom oko neprijavljene štednje predsjedničke obitelji.

Gledano iz današnje perspektive, 1998. nije bila godina u kojoj su nastale imovinske kartice, nego godina u kojoj su prvi put postale ozbiljna politička tema.

 

Tada su se kartice ispunjavale na papiru, pregledavale po uredima i objavljivale kroz novinske tekstove. Danas se imovina ministara, zastupnika, gradonačelnika i drugih dužnosnika pretražuje u digitalnim bazama podataka, a svaka nelogičnost ili zaboravljena nekretnina postaje nacionalna vijest. 

U međuvremenu se promijenilo gotovo sve: tehnologija, institucije i očekivanja javnosti. Ostalo je isto samo osnovno pitanje: Koliko građani imaju pravo znati o imovini onih koji upravljaju državom?

 

Gotovo tri desetljeća poslije Mateša se ponovno našao u središtu javnosti kao predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. Njegova ostavka otvorila je i pitanje transparentnosti osoba koje upravljaju javnim i sportskim sustavima, a nisu obveznici podnošenja imovinskih kartica.