Kriza duga SAD-a: Bessentova borba s investitorima američkih obveznica

Piše: Marin Onorato, Mathematica Capital Partners

Prije točno deset godina, u borbi za prvi mandat predsjednika SAD-a, Donald Trump izjavio je da smatra da kada dug države preskoči 25 bilijuna dolara to je točka nakon koje nema povratka. Put bez povratka ove je godine prešao 40 bilijuna dolara i nema izgleda kako će američki deficiti usporiti.

Podaci za srpanj 2026. godine pokazali su kako je centralna država imala rashode dvostruko veće od prihoda te se očekuje da će deficit ove godine biti skoro dva bilijuna američkih dolara odnosno šest posto BDP-a što je otprilike dvostruko veći deficit u odnosu na BDP od prosjeka u zadnjih 30 godina.

Kada je Donald Trump došao na vlast po drugi put, izgledalo je kao da je odlučan u smanjivanju deficita države te je s Elonom Muskom definirao novo ministarstvo koje se trebalo baviti isključivo uštedama dok je carinama pokušao povećati prihode. S odmakom od skoro dvije godine, vidimo kako nijedna od zamisli nije uspjela. Štoviše, One Big Beautiful Bill dodatno je opteretio državni proračun.

Rekordni prinosi obveznica

Tema održivosti američkog duga i deficita vječna je tema o kojoj analitičari pričaju barem 50 godina, tj. otkad je zlato prestalo biti definicija vrijednosti novca. Međutim, u posljednjih nekoliko godina, odnosno od 2020. godine deficiti su se diljem svijeta povećali, fiskalna dominacija postala je vrlo važan pojam, a čak se i inače štedljive države kao što je Njemačka odlučuju za povećanje deficita kako bi bili konkurentni u svjetskoj ekonomskoj utrci na uštrb budućih generacija.

Održivost američkog duga svakih nekoliko mjeseci postane tema koja bude na naslovnici svih financijskih i investicijskih portala, naročito kada prinosi na dugoročne obveznice krenu rasti i probijati određene rekorde. Posljednji je onaj od prije tjedan dana kada je prinos na američku 30-godišnju obveznicu dosegnuo najvišu razinu od 2007. godine, 5.35 posto.

Kako se približavaju izbori, tako Donald Trump sve više gubi strpljenje i pokušava na sve načine utjecati na cijenu nafte, inflaciju i kamatne stope koje utječu na nekretninsko tržište i zasad izgleda kako u svakoj borbi gubi. Cijena nafte je 30 posto viša nego u posljednje dvije godine, inflacija je najviše zbog nafte preko tri posto dok su dugoročne kamate na najvišim razinama u posljednjih 20 godina.

Kratkoročne mjere likvidnosti

Kada je prinos na 30-godišnju obveznicu probio vrh iz 2007. godine (18. kolovoza), američko ministarstvo financija odlučilo je povećati program likvidnosti i kupovati duplo više dugoročnih obveznica što je na kratko smirilo tržište te smanjilo prinose. Međutim, to je trajalo samo nekoliko dana jer tržište zna da takve likvidnosne akcije samo kratkoročno 'rješavaju' problem, a ustvari dodaju ulje na vatru.

Kada je američki ministar financija vidio kako to nije riješilo problem, najavio je kako će koristiti tekući račun države koji trenutno iznosi malo manje od bilijun dolara kako bi kupovao dugoročne obveznice i na taj način spustio dugoročne kamatne stope. Naravno, ni to nije urodilo plodom jer u suštini ne čini ništa kako bi smanjio deficit već samo koristi buy-back za kratkoročni uspjeh.

Prema podacima Congressional Budget Officea, federalna vlada je u prvih deset mjeseci fiskalne 2026. platila 963 milijarde dolara samo na kamate, otprilike 15 posto ukupne državne potrošnje. To više nije rubna stavka proračuna; to je jedna od najvećih stavki, veća od većine ministarstava. I što je dug kraćeg dospijeća, a Bessentova administracija se, unatoč tome što je prije dolaska u vladu oštro kritizirala Yellenin pristup oslanjanja na kratkoročne trezorske zapise, u praksi nastavila istim putem to je osjetljivije na svaku promjenu kamatnih stopa.

Ono što Bessent zapravo radi jest ono što je uvijek radio kao špekulant: pokušava uvjeriti tržište da vjeruje nečemu što fundamenti ne podržavaju. Razlika je što ovaj put on nije na strani koja se kladi protiv centralne banke, on je vlada, i nema više veći fond protiv kojeg može igrati. On je taj fond.

Kupnja vremena

Posljednjih nekoliko tjedana sve više se čini kako bi Bessent mogao vidjeti kako je bilo Liz Truss kojoj je tržište zapečatilo karijeru u UK-u prije četiri godine. Do izbora u SAD-u ostalo je još malo više od dva mjeseca i nije izgledno da će se američka administracija sada odlučiti za jedini pravi, ali nepopularan potez, a to je baviti se primarnim deficitom. Za sada je sve što imamo predstava – kupnja vremena, ne rješenje.

A tržišta, koliko god kratkoročno pamtila, na kraju uvijek naplate razliku između jednog i drugog. Za kraj ostavljam jedan citat od po meni najboljeg špekulanta svih vremena koji je napisao za jedan strani medij:

'Governments defending prices against fundamentals always lose. The only variable is how much they spend before conceding. The U.S. shouldn’t put itself on the wrong side of that trade, not with the most important price in the world, and not when that price is trying to say the one thing Washington most needs to hear: Let the bond market speak', Stanley F. Druckenmiller.