Postaje li Hrvatska atraktivna destinacija za europsko smeće?

Uvoz otpada u Hrvatsku posljednjih je pet-šest godina prerastao u ozbiljno političko, gospodarsko i društveno pitanje koje otvara neugodnu dilemu, je li Hrvatska tek dio europske kružne ekonomije ili se, tiho i bez javne rasprave, pretvara u odredište za ono što drugima predstavlja problem.

Podaci pokazuju da se trend doista promijenio. Prema godišnjim izvješćima tadašnje Hrvatske agencije za okoliš i prirodu (HAOP), danas Zavoda za zaštitu okoliša i prirode pri Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije, količine otpada koje ulaze u Hrvatsku iz drugih država članica EU-a kontinuirano rastu još od 2019. godine. Naime, te godine u Hrvatsku ušlo nešto manje od 23 tisuće tona otpada koji podliježe notifikacijskom postupku, dok je već 2020. zabilježen skok na više od 70 tisuća tona. Paralelno s time, rastao je i promet otpada koji ne podliježe notifikaciji, stotine tisuća tona godišnje, mahom sekundarnih sirovina i otpada namijenjenog oporabi. U kasnijim izvješćima, za 2021. i 2022., ukupne količine otpada iz EU koje ulaze u Hrvatsku dodatno rastu, pri čemu otpad iz EU čini gotovo cjelokupan uvoz notifikacijskog otpada, s udjelima većim od 95 posto.

Vrlo je bitna razlika između te dvije kategorije. Otpad koji podliježe notifikacijskom postupku smatra se rizičnijim te se njegov prekogranični promet može odvijati isključivo uz prethodno odobrenje nadležnih tijela svih uključenih država, uz obvezno financijsko jamstvo i točno praćenje svake pojedine pošiljke. Suprotno tome, otpad koji ne podliježe notifikaciji, takozvana 'zelena lista', može se slobodno kretati unutar EU-a uz osnovnu dokumentaciju, pod uvijetkom da je riječ o razvrstanom otpadu namijenjenom recikliranju ili drugoj vrsti oporabe. 

Upravo ta razlika u razini kontrole objašnjava zašto se najveći volumen prekograničnog prometa, ali i najveći rizici zlouporabe, nalaze izvan notifikacijskog sustava.

Sve po pravilima

Na papiru, sve je u skladu s pravilima. Hrvatska je dio jedinstvenog europskog tržišta otpada, a logika EU politike glasi da se otpad mora tretirati ondje gdje za to postoje kapaciteti, a tržišna logika kaže, tamo gdje je jeftinije.