HUP: Zbog nelojalne konkurencije gubimo milijune eura dodane vrijednosti

Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) već godinama intenzivno upozorava na problematiku nepoštenog tržišnog natjecanja u postupcima javne nabave, a ova tema ponovno dolazi u fokus u trenutku kada zemlja planira masivna ulaganja u prometnu infrastrukturu.

Prema službenim planovima, Hrvatska u narednih sedam godina namjerava uložiti čak 13,3 milijardi eura u prometnu mrežu. Ključno pitanje koje se pritom postavlja jest koji će biti stvarni gospodarski učinci tih investicija, što izravno ovisi o tome tko će izvoditi radove i koliki će dio dodane vrijednosti u konačnici ostati unutar domaćeg ekonomskog sustava, o čemu se bave analitičari u aktualnom HUP-ovom Fokusu tjedna.

Ponuditelji iz trećih zemalja

Glavni izvor zabrinutosti domaćih poslodavaca je sve veća prisutnost ponuditelja iz trećih zemalja. Riječ je o tvrtkama koje u pravilu ostvaruju golemu konkurentsku prednost kroz znatno niže socijalne standarde, izdašne državne potpore u svojim matičnim zemljama te dampinški pristup europskom tržištu.

Zbog ovakve nelojalne konkurencije, domaći i europski građevinari sve teže stječu potrebne reference na velikim projektima. Posljedično, već na horizontu od pet godina prijeti opasnost od gubitka ključnih kompetencija unutar domaćeg građevinskog sektora, a s time i gašenje velikog broja radnih mjesta.

Bez EU ponude

Indikativan i vrlo svjež primjer ovog trenda je nedavni financijski paket odobren za obnovu željezničke pruge Dugo Selo – Novska. Radi se o najvećem projektu takve vrste u Hrvatskoj, čija vrijednost iznosi 900 milijuna eura, a čak 90 posto iznosa pokriveno je sredstvima iz fondova Europske unije. Unatoč veličini i atraktivnosti projekta, na natječaj nije pristigla niti jedna jedina ponuda tvrtki iz EU, što je potpuno neuobičajeno za investiciju ovih razmjera.

Sve pristigle ponude predali su izvođači iz trećih zemalja, točnije iz Indije i Turske, s rasponom cijena od 677 do 989 milijuna eura. Ovakav ishod implicira golem odljev europskih sredstava izvan granica Unije, što je u izravnoj suprotnosti s ciljevima Zakona o industrijskom ubrzanju. Dodatan problem predstavlja i Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i Indije koji ne obuhvaća područje javne nabave, iako je europska strana to snažno zagovarala. Zbog toga europske tvrtke nemaju recipročan pristup indijskom tržištu, dok indijski ponuditelji na europskim natječajima sudjeluju pod potpuno istim uvjetima kao i domaći izvođači.

Kako izbor izvođača utječe na domaći BDP?

Ekonomska analiza tipičnog infrastrukturnog projekta od 100 milijuna eura zorno prikazuje kako odabir glavnog izvođača dramatično mijenja učinke javnih investicija na domaće gospodarstvo, navode u HUP-ovom Fokusu tjedna.

Kada takav projekt u potpunosti izvode domaće tvrtke ili tvrtke iz Europske unije, u Hrvatskoj ostaje oko 66,2 milijuna eura dodane vrijednosti, dok se ostatak prelijeva u inozemstvo kroz uvoz specifičnih materijala i usluga. Unutar tog domaćeg dijela, više od 27 posto otpada na neto plaće radnika, preko 25 posto na neto dobit i amortizaciju, a gotovo 14 posto na porezne prihode države. Uzimajući u obzir građevinski multiplikator, ukupni makroekonomski učinak takve investicije penje se na 99,2 milijuna eura.

U drugom scenariju, kada posao preuzme strani izvođač iz treće zemlje, ali uz angažman stopostotnih domaćih podizvođača, udio vrijednosti koji se zadržava u Hrvatskoj drastično pada na približno 32 posto, a ukupni gospodarski učinak smanjuje se na 46 milijuna eura.

Najgori, odnosno najnepovoljniji scenarij događa se kada strani ponuditelj dobije posao, a većinu radova i nabave realizira izvan Hrvatske, koristeći tek minimalnih 25 posto domaćih usluga. U tom slučaju u domaćem gospodarstvu ostaje jedva 9 posto vrijednosti projekta, dok se čak 91 posto sredstava prelijeva u inozemstvo. Na primjeru projekta od 100 milijuna eura, ukupni gospodarski učinak u ovom scenariju pada na svega 12,6 milijuna eura, što je čak 91 posto ili oko 87 milijuna eura manje nego kada projekt vode domaći graditelji.

Socijalni damping, a ne veća produktivnost

Brojke jasno potvrđuju da ključni razlog konkurentske prednosti azijskih i turskih ponuditelja nisu njihova veća produktivnost, naprednija tehnologija ili bolja učinkovitost, već isključivo drastično niži troškovi rada i znatno slabiji socijalni standardi. Procijenjeni troškovi rada nekvalificiranih radnika niži su oko 44 posto u Turskoj, 62 posto u Kini te čak 93 posto u Indiji u usporedbi s Hrvatskom.

Takve razlike izravno stvaraju veliku troškovnu prednost na radno intenzivnim projektima. Primjerice, uz razliku u plaćama, strani ponuditelj iz Turske može ponuditi preko 14 posto nižu cijenu, onaj iz Kine preko 21 posto, dok ponuditelji iz Indije mogu ići s cijenom nižom za čak 31,5 posto od realne tržišne cijene u Europi.

Takve razlike predstavljaju klasičan oblik socijalnog dampinga koji europske građevinare dovodi u strukturno nepovoljan položaj te ih, zbog visokih troškova pripreme ponuda i reputacijskih rizika, sve češće odvraća od sudjelovanja u velikim javnim natječajima.

Preporuke za fer tržišnu utakmicu

Posebno zabrinjava činjenica da postojeći europski i domaći regulatorni okvir već sada nudi jasne korektivne mehanizme za neutralizaciju socijalnog dampinga, no javni ih naručitelji u praksi izuzetno rijetko koriste. Zakonodavstvo omogućuje prilagodbu sustava bodovanja ponuda, uvođenje penala ili čak isključenje određenih ponuditelja koji ne dolaze iz zemalja potpisnica međunarodnih sporazuma o javnoj nabavi (GPA). Također, kroz EU Uredbu o stranim subvencijama nastoji se pojačati nadzor nad netransparentnim državnim potporama.

Kako bi se osigurali ravnopravni uvjeti na tržištu i maksimizirao učinak javnih investicija na domaće gospodarstvo, HUP apelira na uvođenje konkretnih mjera. Ističu potrebu za dosljednom primjenom postojećeg Pravilnika o dokumentaciji o nabavi u dijelu koji omogućuje ograničavanje pristupa ponuditeljima iz trećih zemalja koje nisu potpisnice GPA sporazuma.

Nadalje, predlažu uvođenje načela reciprociteta u pristupu tržištima, obveznu primjenu korektivnih faktora prilikom bodovanja cijena na natječajima, čvršće povezivanje korištenja EU sredstava isključivo s europskim izvođačima te uvođenje redovitog i transparentnog izvještavanja svih dionika u procesima javne nabave.