Samo na zatvorenom i ograničenom tržištu pod kontrolom države cvjetaju korupcija, nepotizam i protekcija, a uspješne su tvrtke koje kradu, varaju i muljaju. Zato treba inzistirati na manjem utjecaju države na gospodarstvo, ubrzanju pravosuđa te transparentnosti svih odluka i kretanja novca. Našeg novca
Na sve glasnije zahtjeve za reformu javnog sektora, digitalizaciju, automatizaciju i povećanje produktivnosti često se čuje protuargument da hrvatski privatni sektor nije na razini gospodarstava konkurentnih država i da je problem zaostajanja hrvatske u razvoju zapravo problem loših hrvatskih poduzetnika. Tu do izražaja dolazi duboko ukorijenjeno neshvaćanje poduzetništva, posebno izraženo kod službenika na državnoj plaći.
Važna, a možda i najvažnija, karakteristika poduzetništva i tržišnoga gospodarstva je propadanje! Poslovni pothvati i tvrtke propadaju. Poduzetnici i direktori propadaju. Samo dovoljno dobre ideje, dovoljno dobri poduzetnici i dovoljno dobri direktori preživljavaju na tržištu. Samo dovoljno dobri radnici zadržavaju svoja radna mjesta. Ako neka tvrtka raste i razvija se, ako je uspješna na tržištu to onda znači da proizvode ili usluge te tvrtke njezini kupci žele te da je dobro vođena. To ne znači da je digitalizirana, automatizirana i maksimalno produktivna. Ne, to samo znači da je usklađena s potrebama svojih kupaca. Kada se te potrebe promijene, a sigurno će se promijeniti, tada uprava tvrtke mora reagirati i prilagoditi proizvode i usluge potrebama kupaca. Ili će propasti. I dobro je da propadne.
Propast tvrtke na slobodnom tržištu samo znači da su se kupci već okrenuli nekoj konkurentnoj tvrtki. Privatni se sektor ne mora mijenjati sve dok je na slobodnom tržištu. Mijenjat će se kako se kupci mijenjaju, kako se konkurenti mijenjaju. Nije potrebna nikakva državna inicijativa ili zakon kojim bi se prisililo privatne poduzetnike da se mijenjaju, da se digitaliziraju, da povećaju produktivnost.
Nepotrebna državna aplikacija
Ove nedjelje vidjeli smo još jedan u nizu primjera nerazumijevanja uloge države u društvu. Ministarstvo poljoprivrede platilo je razvoj aplikacije koja 'promptno informira građane o povlačenju ili opozivu proizvoda s tržišta za koje postoji rizik ili opasnost za zdravlje ljudi i životinja ili mogu štetno utjecati na okoliš', koja je u mjesec dana preuzeta i instalirana 2397 puta.
Da je riječ o privatnoj tvrtki koja je uložila svoj novac odnosno novac svojih vlasnika u razvoj takve aplikacije, nitko ne bi imao ništa protiv. Da takvu aplikaciju preuzme zanemariv broj građana, tvrtka bi vjerojatno zaključila da je riječ o propalom projektu. Međutim, ovdje je riječ o ulaganju novca hrvatskih poreznih obveznika u projekt koji s funkcijom Ministarstva poljoprivrede nema nikakve veze. Da je djelatnicima Ministarstva jasno koja je njihova uloga, onda bi osigurali ažurno pružanje informacija i dopustili da bilo tko od toga napravi aplikaciju. Kao što to, na primjer, radi Sudski registar.
Kada bi se suočili s činjenicom da to nitko ne želi, da nijedna privatna tvrtka nije spremna uložiti svoj novac u razvoj aplikacije, tada bi vjerojatno bilo jasno da nikomu takva informacija ne treba. Ključna razlika između Ministarstva poljoprivrede i privatne tvrtke je da Ministarstvo neće propasti! Nitko u Ministarstvu neće ostati bez posla zato što troše novac na aplikacije koje nikomu ne trebaju. Posebna je ironija što takvo ponašanje dolazi iz ministarstva koje je u posljednjih deset godina podijelilo četrdeset milijardi kuna poticaja, a godišnja vrijednost poljoprivredne proizvodnje pala je za četiri milijarde kuna.
Hibridni oblik poslovanja
I tu dolazimo do hibridnog oblika poslovanja. Poljoprivrednici su mahom u privatnom sektoru. Međutim, taj privatni sektor čvrsto je vezan uz državu. Čak trideset posto prihoda dobivaju direktno od države putem poticaja, a nekada im je država i najveći kupac. To ih spašava od propasti pa tako svi preživljavaju. Cijela ona priča s početka teksta jednostavno 'ne radi' jer nije riječ o tržištu nego o slaboj imitaciji tržišta.
Zbog toga nema napretka, inovacija, digitalizacije, nego se smanjuju proizvodnja i prodaja, zaostaje se pa se na kraju dogodi ono što se dogodilo s brodogradnjom. Slična je situacija i s drugim sektorima ili tvrtkama koji veliki dio prihoda dobivaju od države. Tržište određuje koje će tvrtke biti uspješne. Ako je tržište zatvoreno i ograničeno, pod kontrolom države, ako pravosuđe ne radi, ako su stečajevi rijetki i teško provedivi onda dobivamo situaciju u kojoj cvjetaju korupcija, nepotizam i protekcija. Samo na takvom tržištu mogu biti uspješne tvrtke koje kradu, varaju i muljaju. Zato moramo inzistirati na smanjenju utjecaja države na gospodarstvo, na ubrzanju i kvaliteti pravosuđa te na punoj transparentnosti svih odluka i kretanja novca. Našeg novca.