Tehnološka (ne)ovisnost EU-a nije samo ekonomsko nego i sigurnosno pitanje

piše Marko Turudić; [email protected]

Europska komisija predstavila je 3. lipnja paket za tehnološku suverenost (Tech Sovereignty Package), jedan od najambicioznijih poteza u europskoj digitalnoj politici u posljednjih desetak godina. Sastoji se od četiriju dijelova: novog Akta o čipovima (Chips Act 2.0), Akta o razvoju oblaka i umjetne inteligencije (Cloud and AI Development Act – CADA), Strategije EU-a za otvoreni kôd (EU Open Source Strategy) te Strateškoga plana za digitalizaciju i umjetnu inteligenciju u energetici (Strategic Roadmap for Digitalization and AI in Energy). Naizgled su to četiri odvojene teme, no ipak imaju jednu glavnu poveznicu: Europska unija predugo je bila kupac tuđe tehnologije, a sada želi ponovno postati njezin proizvođač.

Naime, proizvodi manje od 10 posto svjetskih poluvodiča i gotovo je posve ovisna o Sjedinjenim Američkim Državama i Aziji za najnaprednije čipove, uključujući one za umjetnu inteligenciju. Tržišni udio europskih pružatelja usluga u oblaku pao je s 29 posto 2017. na 15 posto 2022. i ondje je ostao, a tri neeuropska diva danas drže više od 70 posto europskog tržišta. Ti divovi podliježu pravu trećih zemalja koje katkad traži pristup podacima, što se kosi s europskim standardima zaštite (sjetimo se kako je prošle godine Microsoft isključio e-adresu tužitelja Međunarodnoga kaznenog suda na temelju izvršne naredbe predsjednika SAD-a). Ovisnost je stoga prestala biti (samo) ekonomsko pitanje, postala je i sigurnosno.

Prilika za Hrvatsku

Odgovor Komisije na te izazove kombinacija je ulaganja, jasnijih pravila i, što je meni kao pravniku koji se bavi javnom nabavom posebno zanimljivo, ozbiljnog korištenja kupovne moći javnog sektora. Akt o čipovima uvodi mogućnost da se u nabavi poluvodiča uz cijenu vrednuje sigurnost opskrbe. CADA uvodi jedinstveni okvir 'suverenosti' oblaka s provjerljivim razinama, obvezuje države članice na procjenu rizika i omogućuje naručiteljima da biraju usluge uz kriterije europske dodane vrijednosti, s izričitim ciljem otvaranja prostora manjim domaćim pružateljima usluga. Strategija Europske unije za otvoreni kôd tu logiku zaokružuje jer traži nabavu naklonjenu open-source rješenjima.

Za hrvatske tvrtke to su itekako konkretne prilike. Cilj je utrostručiti kapacitete podatkovnih centara u sljedećih pet do sedam godina, a punu potrebnu razinu dosegnuti do 2035., uz uravnoteženu geografsku raspodjelu među državama članicama, što znači da se dio te infrastrukture može graditi i kod nas. Manji domaći pružatelji usluga dobivaju priliku natjecati se pod pravilima koja više ne favoriziraju isključivo najveće. Inzistiranje na open sourceu pritom dodatno snižava ulazne zapreke jer male tvrtke ne moraju plaćati skupe licencije velikih dobavljača. Energetski dio paketa otvara tržište za primjenu europske umjetne inteligencije u optimizaciji mreža, energetskoj učinkovitosti zgrada i industrije te upravljanju potrošnjom, dakle u područjima u kojima hrvatske tehnološke tvrtke već imaju znanja.

Unutarnja logika i koherentnost paketa također su važne. Umjetna inteligencija traži čipove i podatkovne centre, podatkovni centri troše goleme količine energije, a energetski plan upravo se bavi time kako tu potrošnju održivo uklopiti u sustav i kako umjetnom inteligencijom mrežu učiniti pametnijom. Sve je povezano – i zbog toga je taj paket strategija.

Ima izazova

Ostaju, naravno, izazovi. Najveći je onaj koji dobro poznajemo iz javne nabave: pravna nesigurnost. Novi kriteriji 'kupuj europsko' i 'suverenost' kao kriterij odabira moraju biti dovoljno jasni da ih naručitelji bez ustručavanja odluče primijeniti, a i da je gospodarskim subjektima sve dovoljno razumljivo kako im troškovi pripremanja ponuda ne bi rasli. Ipak, uza sve nedorečenosti i probleme koji će se pojaviti u praksi to je važan okvir koji već u sljedećih nekoliko godina otvara natječaje, ulaganja i tržišta. Također, ako primjena bude na zadovoljavajućoj razini, pokazat će kako javna nabava postaje ozbiljna poluga ostvarenja sigurnosnih politika te alat emancipiranja Europske unije od proizvoda i usluga izvan njezinih granica.