Svjedočimo idiličnom odnosu države, koja je glasno zazvala da tržište odradi svoje, a građane da djeluju u tržišnom duhu. Ipak, nešto ne štima u ovom scenariju
Iza nas je petak građanskog bunta protiv visokih cijena. Rezultati su dovoljni da stvore osjećaj zadovoljstva kod svih koji su sudjelovali. To je dobro za razvoj građanskog duha koji kronično nedostaje u Hrvatskoj. Dobro je vidjeti da smo svoje nezadovoljstvo spremni pokazati i djelom.
Ovoga puta glavni negativci bili su trgovački lanci i visoke cijene. Na prvu se čini da su pragmatični trgovci shvatili signal i navodno trajno spustili cijene značajnom broju artikala. Odlično! Svjedočimo idiličnom odnosu države, koja je glasno zazvala da tržište odradi svoje, a građane da djeluju u tržišnom duhu. Ipak, nešto ne štima u ovom scenariju.
Prije nego što počnete uživati u ovom romantičnom filmu, moram najaviti da film spada u žanr fanatazije i da sve što ste gledali nije stvarnost te nije trajno moguće iz nekoliko razloga. Hrvatska nije u prilici učinkovito kontrolirati ukupan lanac vrijednosti jer je, primjerice, industrijska proizvodnja inferiorno zastupljena u hrvatskom gospodarstvu, a važna je karika zdravog gospodarskog modela.
Od industrijske strategije iz 2014. godine do Nacionalne razvojne strategije iz 2021. detektiramo uvijek iste probleme i jasno utvrđujemo što trebamo činiti: ojačati svoj izvozni sektor, tehnološki se modernizirati, povećati produktivnost, ulagati u ljudske kapacitete kao ključan čimbenik uspjeha, omogućiti dostupnost financiranja u okruženju u kojem dominiraju banke i dužničko financiranje…
Ovo su deklarirani strateški ciljevi za agilno gospodarstvo i učinkovito tržište, gdje država uspostavlja okvir u jasnim regulatornim i nadzornim rješenjima, a poduzetnici ulažu i stvaraju dodanu vrijednost prema istim pravilima za sve.
Stvarnost je ipak nešto drugačija. Zadnjih godina su dominirale intervencijske mjere, a ne toliko rješenja koja podupiru realizaciju ovih strateških ciljeva. Drugim riječima, Vlada i dalje uređuje odnose na energetskom tržištu. Vlada je amortizirala udar rasta energenata na domaćinstva, djelomično i na poduzetnike (iako značajno manje) i to čini još uvijek. Još uvijek utječe na kretanje cijena goriva kojeg svakodnevno koristimo u našim vozilima. U vrijeme pandemije, Vlada je subvencionirala plaće te mnogim poduzetnicima i tvrtkama omogućila da prežive kroz izazovno i iskreno, nikad viđeno, razdoblje globalne pandemije i neviđene koncentracije globalnih poremećaja.
Ovakvo stanje traje već nekoliko godina. Zapravo, utvaramo si da funkcioniramo u tržišnom okruženju, liberalnoj ekonomiji te smo objavili i strategiju koja govori o tome kako želimo razviti moderno i agilno tržišno gospodarstvo, a Keynes bi bio ponosan na sve gore spomenute uratke.
Da se razumijemo, situacije poput globalne pandemije i rata u Ukrajini te posljedice koje su te situacije proizvele su potpuno opravdani okidači za Keynes-iansko djelovanje bilo koje Vlade u bilo kojoj dobro uređenoj državi.
Ipak, intervencija mora imati svoj početak i kraj. Inače, nepovratno kompromitiramo tržišna pravila i dobivamo situaciju u kojoj se nalazimo danas. Intervencija zahtjeva aktivni nadzor rezultata provedenih mjera te učinkovite regulatorne i nadzorne agencije, a sve kako bi tržište očuvalo svoju konkurentnost i pružilo potrošačima izbor. Intervencija mora trajati kratko, a dominantno se trebaju razvijati sustavna rješenja posvećena strateškim ciljevima.
Poduzetnici, neovisno govorimo li o malim, srednjim ili velikima, nose svoj dio odgovornosti. U različitim okolnostima su zazivali intervencije Vlade, ali čini se da nisu bili jednako spremni suočiti se i s posljedicama takvih intervencija. Veliki sustavi se bore s efikasnošću, dok mali poslovni sustavi nemaju često niti solidno ustrojene računovodstvene procese. Odnos prema radnoj snazi posebno je poglavlje našeg gospodarstva, a ulaganje u tehnologiju i znanje do sada su savladali samo malobrojni. O poljoprivrednoj proizvodnji ne vrijedi niti trošiti riječi unatoč silnim potporama koje se svake godine slijevaju u taj sektor.
Na kraju, umjesto da država zaziva bunt potrošača i aktiviranje tržišta, kojeg je u dobroj mjeri okljaštrila intervencijama, iako katkada opravdanim, ali loše provedenim u praksi, možda bi se trebala vratiti svojim strateškim dokumentima i provesti ono na što se obvezala.
Istina, to je dug put. Traži znanje, kompetencije i sustavno razmišljanje. Podrazumijeva i donošenje neugodnih odluka. Ipak, možda bude nagrađeno društvom u kojem nema potreba zazivati građanski bunt, jer tada će država činiti ono što joj je i uloga, osiguravati jednaka pravila za sve. Poduzetnici će imati jasne okvire, a građani izbor.