piše: Vali Marszalek, Mazars
Otkuda sva ta silna regulativa koju Europske unija posljednjih godina donosi vezano uz ESG i održivost? Sve je počelo 2015. godine Pariškim sporazumom, pravno obvezujućim ugovorom koji je usvojilo 195 zemalja i tako se obvezalo postaviti i ispuniti ciljeve za smanjenje emisija stakleničkih plinova u svrhu zadržavanja globalnog zagrijavanja unutar sigurnih razina. Ovaj je sporazum pokrenuo međunarodnu borbu s klimatskim promjenama, borbu u kojoj je Europa odlučila biti lider.
Krajem 2019. godine, kao odgovor na Pariški sporazum, Europska unija tako donosi Europski zeleni plan, detaljni politički plan za postizanje putanje od 1,5°C, s posebnim ciljem smanjenja emisije stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. godine u odnosu na 1990. i s planovima za veliku transformaciju ključnih sektora.
Zeleni plan istaknuo je poslovni sektor kao glavnog pokretača nužnih promjena i odmah pokrenuo i pitanje revidiranja Direktive o nefinancijskom izvješćivanju s obzirom na pitanja koja su se s ovim ambicioznim planom počela postavljati. Nastavno na njih javila se potreba za zajedničkim i usklađenim jezikom u izvješćivanju o ESG aspektima poslovanja, što će kasnije biti definirano Direktivom o korporativnom izvješćivanju i pripadajućim Europskim standardima za izvješćivanje o održivosti.
U ožujku 2018. godine donesen je EU Akcijski plan za održivi rast u središtu kojeg su tri glavna cilja Europske unije - tri uzroka nadolazećeg tsunamija. Prvi cilj je bio preusmjeriti tokove kapitala prema održivim aktivnostima. On je potaknuo donošenje Uredbe o taksonomiji 2020. godine, kako bi se dao odgovor na pitanje koje su to aktivnosti održive i koliko su one održive. Drugi cilj bio je sistematizirati uključivanje čimbenika održivosti u upravljanje rizicima što je dovelo do Uredbe o objavljivanju održivih financija (SFDR) 2019. godine, dajući tako odgovor na pitanje koliko su ulaganja zaista ESG-rizična ili održiva.
Treći cilj Akcijskog plana bio je poticanje transparentnosti i dugoročne vizije. To je dovelo do već spomenute Direktive o korporativnom izvješćivanju o održivosti (CSRD) objavljene krajem prošle godine kako bi se definiralo koje je informacije potrebno pratiti i izvijestiti i do Direktive o dubinskoj analizi održivosti poduzeća (CSDDD) koja će definirati kako se poduzeća trebaju ponašati. S obzirom da je sve ove propise potrebno promatrati i razumjeti kao cjelinu, shvatit ćemo koliko je zapravo veliki zadatak pred poduzećima.
Do kraja ove godine očekuje se od poduzeća da prilagode svoje poslovanje, procese, okvir za izvještavanje i informacijske sustave, da bi u sljedećoj godini do dvije identificirali informacije koje će se objaviti, implementirali nove procese i sustave izvješćivanja, prikupili podatke i definirali sadržaj prvih izjava o održivosti, izjava koje će se 2025. i 2026. naći u posebnom odjeljku izvješća uprave.
Više o obvezama koje donosi nova direktiva govorit ću na konferenciji ESG – ODRŽIVA BUDUĆNOST.