Energetska politika: Europa drumom, Hrvatska šumom

Energetski sektor prolazi i još će neko vrijeme prolaziti transformaciju kakvu nikada nije i vjerojatno nikada neće proći nijedan drugi sektor. Bar ne u tako kratkom razdoblju. U idućih nekoliko desetljeća, do sredine 21. stoljeća, mora se dekarbonizirati. Transformacije tolikog obujma, pogotovo one pod nazivnikom 'zajednički ciljevi EU-obitelji', u kojoj se tuku različiti interesi, zahtijevaju velik napor.

Energetska politika upravo je u tranziciji jer već prihvaćena politika ne valja i nije dovoljna za život u niskougljičnom gospodarstvu. A to je krajnji cilj. Od poznata tri cilja 20-20-20 (20-postotno smanjenje emisija stakleničkih plinova, povećanje obnovljivih izvora energije (OIE) i energetske učinkovitosti do 2020.) obvezujući su samo oni vezani uz emisiju stakleničkih plinova i udio OIE-ja, a cilj poboljšanja energetske učinkovitosti samo je aspiracijski. Dva obvezujuća cilja na dobrom su putu da budu ispunjena do 2020., ali ne i treći. Stoga se u raspravi o novoj energetskoj politici, koja je počela još lani, javila ideja da se utvrde jedan jedini obvezujući cilj te suvislija politika i potpora za OIE. Europska komisija u siječnju je odlučila predložiti nove ciljeve koje EU treba ispuniti do 2030. Obvezujući cilj 40-postotnog smanjenja emisije stakleničkih plinova ispod razine iz 1990., obvezujući cilj za EU – najmanje 27-postotno povećanje udjela OIE-ja (ne prenosi se u nacionalne ciljeve, što zemljama članicama EU omogućuje fleksibilnost) – te 30-postotno povećanje energetske uštede stupovi su Unijina novog okvira za klimu i energetiku do 2030.

Potencijalni problemi
No iza tih ciljeva krije se složenija materija od čistog navođenja brojki. I potencijalni problemi. Energetski stručnjaci Goran Granić i Nijaz Dizdarević iz Energetskog instituta Hrvoje Požar (EIHP) u svom radu 'Europska energetska strategija: Energetska i klimatska politika EU u tranziciji', među ostalim, ističu da se najveći problemi u provedbi nove energetske politike očekuju u odnosu na OIE i energetsku učinkovitost, pri čemu EU treba odlučivati o potrebi utvrđivanja obvezujućih ciljeva.
'Zajamčena cijena otkupa po kojoj se plaća električna energija proizvedena iz OIE-ja prouzročila je to da cijena električne energije više ne odražava stvarne troškove njezine proizvodnje. Umjesto toga više odražava političke ciljeve. Kućanstva će uskoro plaćati više za potporu OIE-ju nego za samu električnu energiju kojom se trguje na burzama električne energije. U odnosu na energetsku učinkovitost, uz uvjet ispravnog funkcioniranja djelotvornog instrumenta za smanjenje emisija, svi će automatski biti motivirani da smanje potrošnju električne energije, zbog čega se neće trebati utvrđivati predmetni cilj', pišu autori i navode nekoliko ideja za prihvaćanje i primjenu energetske politike EU.
Zamijeniti shemu EU za trgovanje emisijama s naknadom, odnosno porezom na emisiju ugljikova dioksida, analizirati posljedice koje se mogu pojaviti u zemljama članicama, izraditi mehanizme koji će pošteno podijeliti ukupan teret i osuvremeniti energetski sektor, zamijeniti tri nekoherentna cilja 20-20-20 sa samo jednim klimatskim, napustiti zajamčene tarife (engl. feed-in), uvesti aukcijske mehanizme, za investicije koje su u interesu EU upotrebljavati proračun EU i financiranje Europske investicijske banke samo su dio njihovih prijedloga.

Samo malo vjetra…
Kako se pak hrvatske strategije uklapaju u planove EU?
– Iako dogovoreni ciljevi nisu ambiciozni prema očekivanjima, dugoročno ćemo osjećati negativne posljedice u svim dijelovima društva i gospodarskim sektorima ako se u Hrvatskoj ne promijene stajališta i politika prema sektoru obnovljivih izvora energije te, općenito, niskougljičnom razvoju društva – upozorava Davor Škrec, europski parlamentarac i potpredsjednik stranke OraH.
Naime, Hrvatska kao dio obitelji EU sudjeluje u utvrđivanju nove politike i obvezna je prihvatiti utvrđene ciljeve u sklopu vlastite energetske strategije. No famozna strategija iz 2009. ne korespondira ni s novom energetskom i klimatskom politikom EU ni sa suvremenom realnošću. Bila je neprovediva već u trenutku donošenja.
Njezin je prvi nedostatak politički cilj godišnjeg porasta BDP-a, koji je zbog svjetske ekonomske krize bio neprovediv već početkom 2010. Godišnji porast BDP-a bio je podloga za planiranje porasta potrošnje energije i u skladu s time podloga za planiranje gradnje proizvodnih kapaciteta. Nije se, kaže Škrlec, prepoznao smjer razvoja tehnologija OIE-a, samo su ciljevi za iskorištavanje energije vjetra donekle uklapali u planove EU, a ostatak razvoja energetskog sektora temeljio se na termoelektranama na fosilna goriva.
Nacionalni akcijski plan za obnovljive izvore koji je Vlada prihvatila u jesen 2013. još je više u apsolutnom iznosu reducirao obnovljive izvore energije, a i sâm način njegova donošenja kontroverzan je jer vrijedeći Zakon o energiji propisuje da se svi akcijski planovi donose u skladu sa Strategijom energetskog razvoja. Dakle, Vlada je trebala uputiti u saborsku proceduru najprije izmjenu Strategije pa onda mijenjati akcijski plan, ali nije – i nikom ništa.
– Iz svega toga može se zaključiti da se zajednički ciljevi EU samo formalno prihvaćaju, zakoni formalno usklađuju sa zahtjevima europskih smjernica, Uredbe EU ne provode se, zbog čega će EK podnositi tužbe, a i propušta se prilika za razvoj gospodarstva, pogotovo malih i srednjih poduzeća, koja dokazano imaju najbolje pokazatelje zapošljavanja u EU – jasan je Škrlec.
Stoga, jednoglasna je struka, nije upitno treba li i kada izmijeniti postojeću strategiju, nego kako to učiniti. I to u skladu sa stvarnošću i novom politikom.
 
Energetska sigurnost
Pritom valja naglasiti da energetsku i klimatsku politiku EU treba promatrati i u kontekstu energetske sigurnosti, odnosno smanjenja ovisnosti o uvozu. Tu važnu ulogu igra projekt LNG-a na Krku, jedan od prioriteta za EU, koji je najbrži način da se osigura sigurnost opskrbe prirodnim plinom u regiji. Njegova se važnost, kao i nekih drugih projekata, posebno povećala zbog ukrajinske krize. Ona je upozorila i na nužnost čvršće zajedničke energetske politike jer se Unija pokazala geopolitički vrlo ranjivom kad je riječ o sigurnosti opskrbe energijom. Stoga koncept europske energetske unije dobiva sve veću potporu. O njezinoj važnosti kao važnu političkom cilju EU raspravljalo se u lipnju u Europskom parlamentu, Komisiji i Europskom vijeću. Nacrt energetske unije tek se izrađuje, ali Škrlec veli da se već sada sa sigurnošću može reći da će se dio suvereniteta u osmišljavanju i provedbi energetske politike s država članica prenijeti na institucije EU u Bruxellesu. Naravno, uvijek postoji problem kako takve promjene iznijeti građanima i postići politički konsenzus kad se već danas razmimoilazimo u stajalištima o okviru klimatsko-energetske politike EU zbog različite razvijenosti država članica te energetske i socijalne ovisnosti o ugljenu kao glavnom energentu.
– Današnja istraživanja i analize pokazuju kako su sve države članice više napredovale i smanjile troškove u odnosu na mogući scenarij da nisu u članstvu EU. Kad se u Hrvatskoj napokon shvati da su za javnu upravu važni kvalitetni administrativni kapaciteti i kad se javna politika usmjeri u iskorištavanje prilika koje pružaju investicijski i razvojni fondovi EU, analize će također pokazati da je Hrvatska profitirala članstvom u EU. U budućnosti ćemo postati svjesni dobre odluke o uspostavljanju energetske unije – zaključuje Škrlec.