Korupcija se u javnu upravu vratila na velika vrata

Jedan od sretnika koji se iz hrvatske javne uprave uspio preseliti u administraciju Europske komisije u Bruxellesu nedavno se pojadao svojem prijatelju koji je ostao u Zagrebu. Plaća je u Bruxellesu super, ali europska administracija ima neke, za hrvatske pojmove, čudne navike.

Dobije tako naš čovjek u EK na svoj kompjutor predmete koje treba rješavati. Ništa neobično. Samo ga je zbunjivao satić u kutu ekrana. Koji je počeo odbrojavati čim je spis prvi put otvoren. Ispostavilo se da je za svaku vrstu predmeta određeno u kojem ga vremenu treba riješiti. Bilo da je riječ o dva sata, dva dana bilo o dva tjedna. Prokleti kompjutor prati koliko se radilo na nekom predmetu. Kao u šahu, kad igraču prijeti da padne zastavica i da automatski izgubi partiju.
Eto Martini Dalić dodatna ideja kako reformirati državnu administraciju i javni sektor ako HDZ opet dođe na vlast. S takozvane mini klauzure vrha HDZ-a u Velikom Trgovišću, posvećene gospodarskom programu, nije izašlo ništa suvislo osim što je bivša ministrica financija poručila da ‘oni koji rade moraju biti plaće-ni, a oni koji ne žele raditi moraju napustiti državnu službu’. I još je najavila da bi se svaki službenik ocjenjivao i rotirao svakih nekoliko godina.

Dalićka protiv Milanovića Tema o javnoj upravi i državnim službenicima mudro je izabrana jer upravo aktualni premijer Milanović, u svom stilu, uporno odbija izjednačiti zaposlene u realnom i javnom sektoru. Nekoliko je puta otvoreno rekao da i on potječe iz toga javnog sektora i da ima razumijevanja za zaposle-ne u njemu. Da je bar koji dan radio u realnom sektoru...
Naravno, ni najave iz redova HDZ-a ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ako predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nema pojma je li na skupu jedan od pro-moviranih ekonomskih stratega (Đuro Njavro), onda nije teško zamisliti kakav kaos vlada. A Njavro je napravio neoprostivu pogrešku. Svoje ideje stavio je na papir i učinio ih dostupnim vrhu stranke. Što je teško oprostivo. HDZ-ovi gospodarski programi nikad se ne pišu i uvijek se proglašavaju tajnima. Još od vremena Šime Đodana.
Ako se vratimo potrebi reforme javne uprave, onda to jest pogodak u centar. Ali čak i kad bi se našao neki zanesenjak koji bi se htio ozbiljno pozabaviti državnom birokracijom u Hrvatskoj (u kojoj je zaposlen najmanje svaki četvrti s radnom knjižicom), treba priznati da je mijenjanje državne uprave vrlo težak posao. Vojska protivnika po ministarstvima, županijama, općinama, agencijama, javnim poduzećima... vrlo je iskusna u odbijanju naivnih ministarskih napada. Već je pokopala desetke napadača. A i stekla reputacija zbog koje svaka nova vlast brzo izgubi volju.

Pirove pobjede reformatora Čak i kratkotrajne pobjede reformatora brzo bivaju poništene. U vrijeme slanja Ive Sanadera i prijatelja u Remetinec nakratko se smanjilo traženje mita po državnim službama. Ispuhivanje akcije ‘čiste ruke’ i pogoršanje ekonomskih prilika u zemlji opet su podgrijali korupciju. Poduzetnici mi sve češće tvrde da se korupcija spustila ‘do portira’. Svatko nešto traži. Oni na najnižim razinama primaju i nekoliko litara vina.
Čak i na visokim razinama karijerni službenici daju do znanja da nije dovoljno što godinama zarađujete za porez kojim se puni proračun za njihove plaće. Šef im dâ zadatak koji trebaju napraviti. Oni ‘oduševljeno’ prihvate, ali u sljedećim tjednima i mjesecima - opstruiraju obvezu. Nikad ne kažu da nešto neće napraviti. Ne stignu, sad će, na putu su, na godišnjem... Čekaju da druga strana shvati što se od nje očekuje. Logično bi bilo žaliti se šefu. Ali on zna da nema instrumente kazniti svoga podređenoga. Pa samo slegne ramenima.
Čast iznimkama (uvijek ima dvadesetak posto profesionalaca koji se srame ostatka svojih kolega), ali javna uprava i dalje je neučinkovita, zatvorena, visokoko-rumpirana kasta. Kojoj treba stati na kraj.
Za taj posao treba pameti, iskustva, mudrosti i tvrdoglavosti više nego za, primjerice, rješavanje proračunskog deficita. Jedno je rješenje u e-upravi, a drugo u šok-terapiji. U uvođenju tržišnoga službeničkog modela, kontra sadašnjeg, nazovimo ga, karijernog. Istina, opasno je dati ministrima da dijele otkaze (opasnost od stranačkoga kadroviranja), ali ni ovo stanje nije održivo.
Pravo poduzetništvo podrazumijeva ulaganje kapitala i preuzimanje rizika. ‘Poduzetništvo’ činovnika u javnom sektoru nešto je mnogo ljepše. Radi se bez ulaga-nja vlastitoga kapitala i uz minimalan rizik.