Moramo se naviknuti da Bruxelles postaje paralelni glavni grad

Dok je u nedjelju poslijepodne ‘čuveni’ Dash Croatia Airlinesa rulao po koncesijskoj pisti zagrebačkog aerodroma otiskujući se prema Bruxellesu, većini putnika na umu je bilo pitanje hoće li se pri slijetanju ispravno spustiti prednji kotač... Priznajem, i samome mi je na trenutak došla ta misao, ali brzo ju je zamijenilo sjećanje na uzlijetanje s istoga tog aerodroma prije trideset godina.

Te 1984., nakon što je prema uobičajenome postupku novo republičko omladinsko predsjedništvo smijenilo ekipu urednika u Poletu, bio sam jedan od onih koji su se preselili u Večernjak. Prva službena putovanja na koja sam išao bila su u tadašnji glavni grad federacije. Odredište: Privredna komora Jugoslavije. Onamo su svakog jutra avionom putovali direktori tvrtki iz Hrvatske i predstavnici njihovih hrvatskih udruga. U Komori su se dijelili (katkad i otimali) uvozni i izvozni kontigenti, trgovalo se devizama (neslužbeni tečaj bio je i do trideset posto povoljniji za izvoznike...) i određivala druga pravila igre. U avionu se svakog dana mogao naći pokoji član Izvršnog vijeća (u prijevodu - ministar) i još desetak činovnika koji su putovali u Savezno izvršno vijeće (federalnu vladu) ili Skupštinu.

Dalmatinski pršuti u sjedištu EU Trideset godina poslije ne putuje se u Beograd, nego u Bruxelles. Avion puniji nego inače jer dio putnika sudjeluje na konferenciji ‘Jadran - boje izvornosti’, koju su organizirali agilni zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula i njegovi suradnici.
Posljednjih dana uoči puta testirao sam prijatelje i znance izjavom da ‘idem u naš glavni grad’. Nitko od dvadesetak anketiranih nije na prvu pogodio da je riječ o sjedištu Europske komisije i Europskog parlamenta. A bilo bi nam svima pametnije da ‘namjestimo glavu’ da (u blažoj varijanti) od sredine 2013. postoji kobrending Zagreb - Bruxelles.
U prošlim ‘Ekonomalijama’ pisao sam o razini procedure prekomjernog deficita u kojoj će nam činovnici iz EU krojiti sudbinu u državnome predstečajnom postupku.
Iskustvo Piculine inicijative da u sjedište Europskog parlamenta dovede petnaestak dalmatinskih proizvođača sira, pršuta, vina i maslinova ulja pokazuje da bi svaki mudri hrvatski poduzetnik i menadžer morao proći hodnicima bolesno velikoga parlamentarnog kompleksa. Jedna su razina nuđenje hrvatskih proizvoda pozvanima, klapska pjesma i izložba fotografija. Možda je i važniji prvi dan kad su hrvatski proizvođači hrane i pića osjetili gdje se to odlučuje o njihovoj sudbini (kad je o detaljima regulacije riječ). I spoznaja kako se na neka pitanja (o kojima hrvatska administracija misli da ima suvereno pravo tumačenja) drugo mišljenje o ‘briselskim poslanicama’ može naći ondje gdje su nastala. Npr. o tome da u nazivu nekog proizvoda za koji želimo dobiti žig EU o izvornosti ne mora biti naziv regije na koji se odnosi. Može, ali ne mora.

Gužva u slovenskom avionu Upućeni tvrde da su neki hrvatski poduzetnici već otkrili tu taktiku i da tumačenja sve češće traže na izvoru (o tome više u temi broja u današnjem Lideru).
Predavanja o fondovima za ruralni razvoj ili predstavljanje projekta zaštite dalmatinske janjetine, predstavljenim na Piculinoj konferenciji, pokazuju da europska zajednica ne odustaje od pretjeranog reguliranja svega i svačega. I da to ima i skriveni smisao. Ta stroga pravila, koja slabije članice Europske unije u kratkom i srednjem roku uglavnom ne mogu primijeniti, odgovaraju najrazvijenijim članicama zajednice.
Ilustrativna je anegdota iz vremena u kojima su hrvatske pregovaračke skupine pokušavale izvući neke ustupke u pretpristupnim pregovorima. Nadobudna članica s hrvatske strane u jednom je trenutku, ne razmišljajući previše, pitala francuskoga predstavnika s druge strane stola: ‘A jesu li i vama pravili takve probleme kad ste ulazili u EU?’ Naravno da se Francuz uvrijedio i objasnio da su oni stvarali EU, a nisu mu se pridruživali. Ili, u prijevodu: ‘Mi smo tu da drugima postavljamo uvjete, a ne drugi nama.’
S obzirom na to da i u Europskoj uniji ‘jači kvači’, nema druge nego primijeniti pristup ‘il' se skloni il' se pokloni’. Ispričavam se zbog inflacije uzrečica, ali njima se najjasnije može pokušati uvjeriti sve prijatelje i znance koji nisu odgovorili da je sada naš glavni grad - Bruxelles.
Na Piculinu događaju našao se i dugogodišnji lobist koji više neće Dashom iz Zagreba u Belgiju, nego ide iz Ljubljane. Kaže da je, za razliku od poluprazna leta iz Zagreba, onaj iz Ljubljane u Bruxelles uvijek pun. Pa ne trati vrijeme na putovanju.