Piše: Antonio Zrilić, osnivač tvrtke Logiko
Često čujemo da je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Ili, u teoriji je to točno, ali u praksi funkcionira sasvim drukčije. I tomu slično. Je li to baš sasvim tako? Jesu li teorija i praksa baš toliko razdvojene i koliko su međusobno uvjetovane? Kad spomenemo teoriju, najprije pomislimo na edukaciju, škole i fakultete. Ondje se uči o teorijama, modelima i konceptima. Moramo znati da je svijet oko nas (i ovdje ne mislim samo na poslovni svijet) toliko kompleksan da bismo, kad bismo postali svjesni svih informacija koje svake sekunde dolaze u naš mozak, vjerojatno izgubili razum.
Isto tako znamo da ljudski mozak troši trećinu ukupne energije organizma. Iz tih razloga on (mozak) pribjegava odlučivanju na osnovi modela stvorenih prema prethodnim iskustvima. Tako nastaju teorije. Neke od vrlo pronicljivih teorija grčkih filozofa koje su se činile čisto teorijskima (kao Epikurovo učenje da se svijet sastoji od atoma) pokazale su se kao veoma praktične i nadasve točne.
Najvažnija stvar – balansiranje
Nema mnogo ekonomskih fakulteta u Hrvatskoj na kojima se proučava tematika (da ne kažem problematika) upravljanja opskrbnim lancem (supply chain management); ja imam čast predavati na jednom od njih. Kad smo prolazili lekciju o upravljanju zalihama, jedan je francuski student upitao: ‘Zar su zalihe zaista tako velika stvar?‘ Naime, aludirao je na to da smo potrošili velik dio predavanja na tu temu (izrađivali smo i proučavali simulaciju opskrbnog lanca na osnovi poznate igre Beer Game). Odgovor je bio: ‘Da! To je doista jedna od najvažnijih stvari u poslovanju.‘
Zašto mislim da je upravljanje ili, još bolje, balansiranje zalihama najvažnija stvar u poslovanju svake trgovačke ili proizvodne tvrtke? To se može objasniti samo praksom. Kao što se teorija o atomima nakon razvoja mikroskopa pokazala istinitom u praksi, tako i dio teorije o upravljanju dobavnim lancima i zalihama koju predajemo studentima ima korijene u njoj.
Primjer 1.: Panika i višak zaliha
U sklopu godišnjeg obilaska klijenata uvijek se mogu čuti zanimljivi detalji i između redaka predvidjeti kakvi nas trendovi očekuju, ali isto tako možemo validirati i potvrditi neke prognoze i tvrdnje koje su dane prije – čisto kao dodatak krivulji učenja (learning curve). Tako sam iz prve ruke od jednoga klijenta čuo kako je ta vrlo zanimljiva godina (2022.) protekla u praksi. Naime, svi se sjećamo golemih nestašica i dugih rokova isporuke za gotovo sve materijale, komponente i proizvode. Zbog toga su inventivni voditelji nabave morali pronalaziti razne načine da nabave robu. Uglavnom su je naručivali iz raznih izvora (od više različitih dobavljača) i snalazili se na alternativne načine da proizvodnja ne stane. Međutim, kako god bilo, rokovi isporuke bili su do šest mjeseci, pa i dulji.
Nakon što je prošlo šest mjeseci i roba je počela stizati na skladišta, zalihe su narasle dvostruko od onoga što je potrebno za normalnu proizvodnju. Nedugo zatim polako su stizali i rokovi plaćanja za tu robu, što je, prirodno, izazvalo paniku u financijskom odjelu toga klijenta. Dobra je vijest da se panika zadržala samo u financijama (budimo iskreni, njima je u opisu posla da paničare). Direktor je ostao miran, sazvao je sastanak i napravio plan. Napravljen je zaokret u suradnji s najvećim dobavljačima i dogovoreno je da se prijeđe na novi način upravljanja zalihama, onaj koji se u teoriji naziva ‘dobavljačevo upravljanje zalihama‘ (vendor managed inventory – VMI). U tom aranžmanu dobavljač drži određenu količinu zaliha na svom skladištu i brine se da ih ne manjka, a s druge strane nema udara na likvidnost u valovima, već je moguće planirati novčani tok.
Primjer 2.: Problem s isporukom
Drugi je primjer iz prakse onaj s početka prošle godine. Radio sam na projektu s klijentom koji je imao problem inverzan gore navedenom nedostatku i produljenim rokovima za materijale. Naime, imao je poteškoće s kapacitetima i pravodobnom isporukom kupcima. Analizom procesa vrlo smo brzo zaključili da je problem u prodaji u poslovnicama koje su se ponašale više kao evidentičari nego kao prodavači. Zaprimale su narudžbe kupaca i prosljeđivale ih u proizvodnju umjesto da su isporučivale robu iz svojeg skladišta. Kad smo ih upitali zašto ne naručuju veće količine za skladište i onda isporučuju kupcima prema njihovim narudžbama, dobio sam odgovor da ne mogu prognozirati što će pojedini kupac naručiti. Kad smo im rekli da ćemo im onda mi reći što će kupci tražiti u osamdeset posto slučajeva, gledali su me kao da misle: ‘Ma pusti ga, samo se hvali.‘ Naime, nisu čuli za talijanskoga gospodina Vilfreda Pareta i njegovo famozno ‘teorijsko‘ pravilo 80/20 koje kaže da dvadeset posto artikala radi osamdeset posto prodaje. Na osnovi tog pravila može se planirati velik dio narudžbi, a samo one koje su specifične i manje predvidljive (čitaj: rjeđe se naručuju) završit će kao pojedinačni nalozi u proizvodnji. Nakon što smo uveli taj sustav, svi su bili zadovoljni: proizvodnja, prodaja, kupci i – uprava.
Generali poslije bitke
Američki general i poslije predsjednik Dwight Eisenhower rekao je: ‘Planiranje je sve, a planovi su ništa.‘ Želio je reći da je teško pogoditi što će se dogoditi u budućnosti, ali da je velik propust ako ne pokušamo. Znamo da nećemo točno prognozirati i znamo da je svim prognozama zajedničko to da su pogrešne jer je točnost prognoza čak i najboljih kompanija na svijetu između 40 i 75 posto. Međutim, to ih ne sprječava da i dalje planiraju.
Spomenuti klijent podsjetio me na članak od prije godinu i više dana u kojem sam napisao: ‘Budite oprezni s gomilanjem zaliha jer nikada ne znate kada će vam gotovina ponovno postati najbolji prijatelj.‘ Netko će reći da je lako sada reći: ‘Govorio sam vam‘ i biti general poslije bitke. Sjetimo se samo Nostradamusovih proročanstava, za koje znamo da su prilično maglovita i dvosmislena i da ih je najlakše protumačiti naknadno, kad se već obistine. Na kraju smo se složili da je teško predvidjeti što će se dogoditi, ali i da imamo dovoljno iskustva iz prethodnih sličnih situacija da možemo dizajnirati moguće modele i scenarije te se pripremiti za razne situacije kako bismo amortizirali nepredviđene i ‘teoretske‘ situacije.