Zašto međusobni razgovor često ne uspije kada su u igri obitelj, odnosi i biznis

piše: dr. sc. Srđan Šimac, sudac Visokoga trgovačkog suda RH, predsjednik Hrvatske udruge za medijaciju (HUM) i medijator 

U mnogim obiteljskim biznisima konflikti ne izgledaju dramatično upravo zbog snažne međusobne povezanosti članova obitelji. Otvorene su svađe rijetke, povišeni tonovi iznimka, a izvana sve djeluje stabilno i funkcionalno. No taj prividni mir često skriva nešto sasvim drugo – izbjegavanje. U tvrtki se od gomile obveza nema vremena ozbiljno razgovarati o osobnim stvarima i budućnosti tvrtke i članova obitelji. A u slobodno vrijeme na obiteljskim skupovima ili nedjeljnim ručkovima o tim se temama prešutno ne razgovara, kao da su zabranjene.

Kad je o tim pitanjima riječ, najčešće vlada tišina. Tišina neizgovorenih rečenica, odgođenih razgovora i tema koje se sustavno zaobilaze jer se 'ne zna kako bi završile'. Svi pomalo ili više od toga osjećaju da nešto nije u redu, ali nadaju se da će se s vremenom 'nekako samo riješiti'. Sve se to ne događa zato što članovima obitelji nedostaje dobra volja, nego zato što konflikt u obiteljskom biznisu ima slojeve koje je iznutra, bez strukture i pomoći, iznimno teško razmrsiti.

Što je u pozadini

Ljudi u konfliktu često znaju što nije u redu među njima, ali ne znaju kako iz toga izaći. To nije znak slabosti, nego posljedica načina na koji ljudski um i odnosi funkcioniraju pod pritiskom. U konfliktu emocije preuzimaju upravljanje, racionalni dio mozga gubi utjecaj i automatski se aktiviraju stari obrasci ponašanja. U obiteljskom konfliktu to je još izraženije jer se sukobljavaju ne samo stajališta nego i povijest odnosa, neizgovorena očekivanja, stare emocionalne povrede, borba za priznanje, strah od gubitka mjesta, moći ili pripadnosti.

Povodi za konflikt često se čine kao svakodnevni, operativni razlozi vezani uz upravljanje, brojeve i planove – nešto što je svima vidljivo i može se imenovati. Pa se najčešće samo o njima razgovara. A pravi uzroci i za te konflikte gotovo uvijek su mnogo dublji i vezani uz međusobne odnose i emocije koje nisu izravno vidljive i izrečene (zamjeranja, osjećaj nepravde, osjećaj da me se ne poštuje, doživljaj da moj doprinos nije priznat, strah da gubim kontrolu ili mjesto, potreba da budem viđen kao sposoban, a ne 'nečije dijete', potreba za većim osjećajem pripadnosti i ravnopravnosti, većim utjecajem, povjerenjem, sigurnošću, autonomijom, zabrinutost za budućnost, međusobna zamjeranja iz prošlosti).

Upravo zato mnogi razgovori članova obitelji završavaju bez stvarnog pomaka iako svi imaju osjećaj da su 'pokušali razgovarati.' Katkad je lakše šutjeti nego otvoriti neku od tih i sličnih tema. Međutim, ta šutnja ima svoju cijenu. Takvi konflikti rijetko se rješavaju sami od sebe i zato je bez vanjske pomoći teško riješiti ih, čak i kada postoji iskrena želja da se stvari poprave.

Zašto razgovor često ne uspije

Mnoge obitelji kažu: 'Mi ćemo to riješiti sami.' To je razumljiva želja. Međutim, u praksi to često tako ne funkcionira jer u konfliktu svatko brani svoju percepciju stvarnosti, svatko želi biti shvaćen prije nego što sasluša drugoga, a svaka rečenica druge strane lako se doživljava kao nepoštovanje, napad ili prijetnja. Odnosi među članovima obitelji dodatno su opterećeni nevidljivim nitima obiteljske i poslovne, često snažne, hijerarhije osnivača, uzajamnim emocionalnim dugovima iz prošlosti i strahom da će popuštanje značiti gubitak poštovanja. Rezultat su jednaki razgovori koji se ponavljaju unedogled, ali ništa se bitno ne mijenja. Umor raste, frustracija se produbljuje i tišina postaje dominantan obrazac komunikacije.

Kada se konflikt ignorira

Kada se konflikt ignorira, on ne nestaje – samo mijenja oblik i intenzitet. Umjesto otvorenoga razgovora pojavljuju se povlačenje, pasivna agresija, ironija, hladnoća i izbjegavanje. Članovi obitelji počinju se izbjegavati i komunicirati preko trećih osoba ili poslovnim odlukama prožetima emocionalnim pečatom. S vremenom se stvaraju nevidljiva savezništva, povjerenje slabi, a odluke se odgađaju ili donose bez stvarne volje.

Šteta ne nastaje zbog jednoga konflikta, nego zbog njegova čestog ponavljanja. Tada se narušavaju odnosi i ugrožavaju i obitelj i biznis, često neprimjetno, sve dok posljedice ne postanu ozbiljne.

Zašto potražiti pomoć

Medijacija ne postoji zato što ljudi ne znaju razgovarati. Postoji zato što ljudi u konfliktu više ne mogu razgovarati učinkovito. Također ne zato što ne žele razgovarati, nego zato što im je odnos previše važan da bi ga dodatno riskirali.

Medijacija usporava proces, smanjuje emocionalnu temperaturu i vraća osjećaj kontrole. Medijator nije sudac i ne odlučuje tko ima pravo. Njegova je uloga stvoriti siguran prostor, uvesti strukturu u razgovor, osigurati ravnotežu moći, upravljati snažnim emocijama i prevesti ih u potrebe. Drugim riječima, medijator upravlja procesom, a sudionici upravljaju rješenjem. Rješenje je njihovo i upravo zato traje.

Medijacija u tom smislu nije 'poseban postupak', nego drukčiji okvir razgovora. Ona omogućuje da se o istim temama govori sporije, jasnije i sigurnije, bez stalne potrebe za obranom vlastitih pozicija.

U tome sigurnom okružju članovi obitelji prvi put i na za njih neutralnom terenu imaju priliku ne samo iznijeti svoje viđenje problema nego i čuti kako njihove riječi i postupci djeluju na druge članove obitelji. Upravo u toj promjeni kvalitete razgovora čest je pomak koji se bez vanjske pomoći ne bi dogodio.

Medijacija se bavi cijelom slikom

U obiteljskim tvrtkama ulozi su višestruki: poslovni, financijski, emocionalni i generacijski. Sudski spor rješava samo jedan sloj konflikta – pravni. Medijacija se bavi cijelom slikom. Posebna vrijednost medijacije u obiteljskom biznisu leži u tome što ona ne traži da se odnosi 'odvoje' od posla. Umjesto toga priznaje njihovu nerazdvojivost i omogućuje donošenje odluka koje nisu samo formalno ispravne nego i emocionalno održive – odluke koje članovi žele i s kojima mogu mirno živjeti.

U medijaciji članovi obitelji napokon vode dijalog umjesto monologa, uče slušati bez prekidanja i bez vrednovanja, komuniciraju bez obrambenog stava ili napadanja, izražavaju mišljenje bez potrebe da budu u pravu, otkrivaju da razlike nisu zapreka, nego bogatstvo i potencijal, uče složiti se da se ne slažu i zatim nastaviti razgovor te prihvaćaju da su zajedno jači. U medijaciji se ne pokušavaju eliminirati razlike između članova obitelji, već se one priznaju, prihvaćaju i upotrebljavaju za suradnju. Jer upravo u različitostima nastaje nova vrijednost.

Medijacija može pomoći da članovi obitelji izbjegnu šutnju, koja boli više od riječi, promijene pogled na moguća neslaganja i konflikt i da s pomoću njih rastu umjesto da stagniraju te da zajedno donesu odluke koje poštuju sve glasove u obitelji.

Medijator kao neutralni katalizator

Medijator nije spasilac. On pomaže članovima obitelji tako da za njih drži siguran prostor, čini ih doista važnim dijelom zajedničkog odlučivanja, omogućuje da se svačiji glas čuje i razumije te vodi postupak u kojem oni sami mogu naći rješenje koje je za njih najbolje i održivo. On je netko tko vidi širu sliku, prepoznaje obrasce, zadržava emocionalnu neutralnost i pomaže stranama da čuju ono što same nisu u stanju.

Najveća dodana vrijednost medijatora nije u nuđenju rješenja, nego u procesu koji vodi do rješenja. Kad obitelj svojim snagama dođe do dogovora koji je zajedno kreirala, raste osjećaj kontrole, jača odgovornost i stvara se rješenje koje ima dugoročan i blagotvoran učinak. U obiteljskom biznisu najskuplje odluke rijetko su one koje su donesene, a mnogo su češće to one koje se godinama odgađaju.

Odlučite se za medijaciju. Ona vam ne jamči lagan razgovor, ali često omogućuje onaj bez kojega nema ni odnosa ni održive budućnosti za vašu obitelj i za vašu tvrtku.