Kako ignorirati kradljivce vremena?

Čim je psiholog Walter Mischel kasnih 60-ih prošlog stoljeća na sveučilištu Standford osmislio i proveo test sposobnosti odgode ugode, test ‘marshmallow’ postao je temeljni kamen razvojne psihologije.

Testna skupina bila su djeca od četiri do šest godina uvedena u prostoriju namještenu jedino stolom i stolcima. Djeci je kazano da se mogu poslužiti jednim kolačićem marshmalow ili da se strpe 15 minuta, a potom mogu dobiti dva slatkiša. Nakon toga ostali su sami. Mischel je testnu skupinu pratio tijekom odrastanja i ustanovio da sposobnost suzdržavanja u toj banalnoj vježbi ima duboke posljedice za daljnji život, odnosno sposobnost kreiranja različitih oblika uspjeha. Čak je i ponovljena studija 2011. godine, provedena na sveučilištu Cornell na 59 izvornih ispitanika sad već u srednjim godinama, pokazala višu razinu mentalne aktivnosti u prefrontalnom korteksu kod onih koji su u stanju odgoditi ugodu.
‘Ta zapažanja iznimno su važna, posebice zbog brojnih istraživanja nastalih zadnjih 20 godina o kritičnoj ulozi prefrontalnoga korteksa glede usmjeravanja naše pažnje u upravljanju našim emocijama’, piše Ed Batista, izvršni trener i instruktor na Standfor Graduate School of Business te autor članaka o profesionalnom razvoju za Harvard Business Review.

Informacijsko okružje U počecima civilizacije ljudi su živjeli u svijetu siromašnom kalorijama i nešto poput voćke bilo je rijetko i dragocjeno, pojašnjava Batista. Naš mozak razvio je mehanizme reagiranja na te poslastice koji reflektiraju njihovu vrijednost - val interesa i uzbuđenja, osjećaj nagrađenosti i zadovoljstva. U međuvremenu jako smo preoblikovali svijet oko nas, radikalno smanjujući troškove i trud koji su uključeni u dobivanje kalorija, ali još uvijek imamo iste mozgove uz koje smo evoluirali prije nekoliko tisuća godina. Upravo u tom praznom prostoru između novih okolnosti koje smo stvorili i razvoja našeg mozga razlog je zašto se mnogi od nas muče s odolijevanjem hrani, posebice onoj koju ne bi trebali jesti.
Sličan se proces zbiva i prilikom našeg reagiranja na informacije. Naš informativan okoliš dok smo se razvijali kao vrsta bio je jednako siromašan informacijama kao i kalorijama. Značajke tog okruženja - posebice članovi naše neposredne zajednice i naša interakcija s njima - obično su se mijenjali rijetko i postupno. Nove informacije u formi novog člana ili novog načina interakcije bili su neuobičajeni i stoga su prije predstavljali događaj od iznimne važnosti. I baš kao što je naš mozak razvio mehanizam reagiranja na slatko, razvili smo se kao bića koja pridaju pozornost novim informacijama o ljudima oko nas i našim interakcijama s njima.
No baš kao što je razvoj industrijske poljoprivrede i masovne trgovine iz temelja izmijenio naše kalorijsko okružje, globalna digitalna povezanost dubinski je promijenila naše informacijsko okružje. Sada smo neprekidno bombardirani novim informacijama o ljudima oko nas - pa se i definicija ‘ljudi oko nas’ fundamentalno promijenila, stavljajući nas u kontakt gotovo svakodnevno s mnogo više osoba nego što su ljudi prije upoznali tijekom cijeloga svog života. Sve to predstavlja kritične izazove za naš mozak - svojevrsne odrasle verzije testa marshmallow.

Mentalni junk-food Ne samo da smo konstantno prekidani alarmima, zvonjavom, bipanjem, zujanjem koji nam govore da je nova informacija pristigla, već stalno prekidamo sami sebe u potrazi za novim informacijama. Vadimo mobitel na stol dok razgovaramo s nekim, provjeravamo e-mailove za vrijeme iznimno složenog zadatka koji zahtijeva punu koncentraciju, odgovaramo na poruke. Sve je više dokaza koji upućuju na to da te smetnje otežavaju ljudima da daju maksimum od sebe na poslu, da umanjuju produktivnosti i pridonose osjećaju preplavljenosti.
Industrije teške više milijardi dolara nemilice troše sredstva i svoje najbolje umove kako bi kreirale nove i bolje načine kapitaliziranja na tom nesrazmjeru između našega neurološkog odgovora na nove informacije i informacijama prebogatog okruženja. Osuđeni smo na nemilost strahovito snažnih i odlično dizajniranih sustava izrađenih s izričitom namjerom prekidanja i hvatanja naše pozornosti, naglašava Batista uvjeren da nam ipak informacijska revolucija kao vrsti omogućava ogroman korak unaprijed. No baš kao što moramo biti razumni s unosom kalorija, odgađajući zadovoljenje impulsnih poriva, razumni trebamo biti i kada je riječ o informacijama, selektirajući ih baš kao hranu na mentalni junk-food i na zdravu hranu za tijelo, mozak i duh. Dakle, što učiniti?

Kako riješiti problem Sva ometanja i prekidi u alatima koje upotrebljavamo namjerno su dizajnirani. Najbolji alati kojima se koristimo daju nam osjećaj kao da su ekstenzija nas samih ili kao da su prirodni dio našeg okružja. Stoga, utvrdite čime se sve koristite, kako vas ti alati ometaju, kako vam olakšavaju prihvaćanje ometanja, koje alarme i upozorenja možete isključiti ili ograničiti, kakva ograničenja možete staviti da dobijete ‘ugodne’ značajke.
No nijedna tehnička intervencija neće biti dovoljna ako nismo spremni raditi na sebi. Emocije su središte te dinamike; uzbuđenje i tjeskoba generirani novim informacijama postaju gorivo koje nas potiče da stalno iznova prekidamo sami sebe, pa stoga sve promjene koje tražimo bit će ovisne o našoj sposobnosti da razumijemo i upravljamo tim emocijama, umjesto da samo impulzivno reagiramo na njih.
‘Ne postoji jednostavan recept za upravljanje emocijama, ali postoje koraci koje možete poduzeti. Redovita tjelesna aktivnost i dovoljno sna osnovni su. Promislite o vašim svakodnevnim iskustvima i razgovorima da bolje shvatite smisao vaših emocionalnih reakcija. Štoviše, već svakodnevno desetominutno meditiranje može znatno povećati sposobnost uočavanja stanja, upravljanja njima i usredotočenost’, savjetuje Batista.