13. 5. 1990.: Na stadionu u Zagrebu nagoviještena agresija na Hrvatsku

Na današnji dan 13. svibnja 1990. na maksimirskom stadionu trebala se igrati prvenstvena utakmica Dinamo – Crvena zvezda, koja nikada nije započela. Umjesto nogometa, Maksimir je postao poprište masovnog nasilja, nereda na tribinama i na terenu te brutalne intervencije jugoslavenske milicije. 

Delije izazvali nerede

Taj dan u kolektivnoj je memoriji ostao zapisan kao trenutak u kojem se zajednička država javno i nepovratno raspala pred kamerama.

Tjedan dana nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj organizirana skupina navijača Crvene zvezde – Delije – došla je u Zagreb s jasnom namjerom provokacije. Uoči i tijekom događaja uzvikivane su velikosrpske i četničke parole, paljeni Dinamovi i hrvatski simboli, a upravo su Delije prve probile zaštitnu ogradu i krenule prema sjevernoj tribini.

Gubitak autoriteta policije i Nogometnog saveza

Bad Blue Boysi odgovorili su nasiljem, ali reaktivno, nakon višestrukih provokacija i očite nesposobnosti – ili nevoljkosti – policije da situaciju zaustavi u začetku. Tadašnja jugoslavenska milicija nije samo reagirala prekasno, primijenila silu gotovo isključivo prema BBB-ima.

Pendreci, suzavac i potjere po travnjaku stvorili su dojam da država više ne djeluje neutralno, niti da uopće kontrolira situaciju. To je bio trenutak kada se nasilje prestalo doživljavati kao navijački eksces, a počelo kao politički i institucionalni lom.

Savezna nogometna vlast reagirala je jednako politički kao i policija. Utakmica je službeno registrirana 3:0 za Crvenu zvezdu. Sva odgovornost svaljena je na Dinamo, koji je kažnjen zbog “neodržavanja reda”. U javnosti je to doživljeno kao još jedna potvrda da jugoslavenski sustav djeluje jednostrano, bez povjerenja i bez mogućnosti obnove zajedničkog okvira.

Bobanov udarac: simbol koji je imao cijenu

U maksimirskom tom kaosu 13. svibnja dogodio se prizor koji je postao povijesni simbol: Kapetan Dinama Zvonimir Boban udara milicajca koji pendrecima tuče jednog navijača. Taj čin nije bio artikuliran politički program, ali je u tom trenutku postao jasna gesta otpora poretku koji je izgubio legitimitet u očima dijela javnosti.

Cijena je bila stvarna i osobna. Boban je zbog toga suspendiran, praktički je izbačen iz reprezentacije Jugoslavije i propustio je Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji.

No dugoročno, taj je trenutak postao simbolički važna slika hrvatske borbe za samostalnost. Boban je kasnije s Milanom osvojio Ligu prvaka i četiti puta prvenstvo Italije i bio je kapetan reprezentacije Hrvatske koja je 1998. osvojila broncu na svjetskom prvenstvu. Nakon velike međunarodne karijere i značajne uloge u Fifi i Uefi vratio se u Zagreb na poziciju predsjednika Uprave Dinama. 

S tribina na ratište

Priča o neredima na Maksimiru ne završava 1990. Već sljedeće godine, dio organizirane strukture Delija prelazi put od stadiona do bojišta - uključuje se u srpske paravojne formacije i sudjeluje u oružanoj agresiji na Hrvatsku.

Najpoznatija personifikacija tog prijelaza bio je srpski mafijaš Željko Ražnatović Arkan, koji je vodio Delije u Maksimiru, a 1991. je bio na čelu Srpske dobrovoljačke garde čije su postrojbe sudjelovale u ratnim zločinima u Hrvatskoj i BiH. Arkan nikada nije odgovarao pred međunarodnim sudom; ubijen je 2000. u Beogradu, u kriminalnom obračunu.

S druge strane, velik broj Bad Blue Boysa priključio se Zboru narodne garde i Hrvatskoj vojsci i sudjelovao je  u obrani države. Mnogi su poginuli i ranjeni.

Epilog: spomenik koji je zatvorio iluziju

Četiri godine nakon nereda, 1994., ispod zapadne tribine stadiona Maksimir podignut je spomenik palim pripadnicima Bad Blue Boysa u Domovinskom ratu. Time je priča iz svibnja 1990. dobila svoj konačni, neumoljivi epilog.

Spomenik ne obilježava navijačko nasilje, nego činjenicu da su tribine vrlo brzo zamijenjene bojišnicama, i da je dio generacije koja je tada stajala na sjeveru Maksimira platila najvišu cijenu raspada države.

Rat je počeo nepunu godinu kasnije, na tzv. Krvavi Uskrs, 31. ožujka, kad je pala prva žrtva – hrvatski policajac Josip Jović. Međutim, za navijače Dinama i velik dio javnosti rat je zapravo najavljen 13. svibnja 1990. 

Tog je dana neodigranom utakmicom završio privid zajedničkog prostora, a započeo proces koji se više nije mogao zaustaviti ni sportom, ni institucijama, ni iluzijama.