Zakon koji je dijagnosticirao i oprostio kriminal u privatizaciji

Na današnji dan, 8. svibnja 2001., predsjednik Republike Stjepan Mesić potpisao je Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije. Bio je to jedan od ključnih političkih trenutaka nakon promjene vlasti 2000. godine – i simbolično ispunjenje jednog od najvažnijih predizbornih obećanja pobjedničke koalicije predvođene Ivicom Račanom i Draženom Budišom.

Poruka biračima bila je jasna: država će se obračunati s nepoštenom pretvorbom i privatizacijom iz 1990-ih, utvrdit će se odgovornost i sankcionirati kriminal. U tom kontekstu zakon nije zamišljen kao puka tehnička revizija, nego kao politički i pravni instrument tranzicijske pravde.

Upravo zato njegovi su dosezi, 25 godina kasnije, predmet trajnog razočaranja.

Ambicija zakona: više od pukog uvida

Zakon je Državnom uredu za reviziju dao ovlasti da sustavno pregleda tisuće postupaka pretvorbe i privatizacije. I to je doista učinjeno. Revizijska izvješća pokazala su ono što je javnost godinama slutila: masovne nepravilnosti, podcjenjivanje imovine, pogodovanja, neispunjene ugovorne obveze i selektivnu primjenu propisa.

U tom smislu zakon nije bio slab. Naprotiv, bio je to prvi put da je država sama, institucionalno i službeno, priznala razmjere problema.

Ali tu je zakon uglavnom i stao.

Gdje je zakon zakazao

Ključni problem nije bio u tome što je zakon bio „previše mekan“, nego u tome što njegovi nalazi gotovo nikada nisu pretočeni u pravne posljedice. Privatizacije nisu sustavno poništavane, povrat imovine bio je iznimka, a kazneni postupci bili su rijetki, dugotrajni i često su završavali zastarom.

Zakon je postao dijagnostički alat bez terapije – sposoban da precizno opiše bolest, ali bez snage da je liječi.

Sudovi su se pozivali na pravnu sigurnost, protek vremena i promijenjene vlasničke odnose. Paralelno s time politička volja za „drugi korak“ – stvarno sankcioniranje – postupno je ishlapjela.

Zvučni slučajevi bez epiloga

Revizija je obuhvatila niz velikih i simbolički važnih slučajeva – od industrije do medija. Na meti je, među ostalim, bila privatizacija Diokija. Utvrđeni su niz nepravilnosti u pretvorbi i kasnijim dokapitalizacijama te neispunjavanje obveza, ali privatizacija nije poništena, a Dioki je 2013. otišao u stečaj. Često se navodi kao primjer gdje je revizija bila “točna, ali beskorisna”.

Revizija je problematizirala pretvorbu i privatizaciju tvrtki iz medijskog biznisa – od Večernjeg lista do Kutlinog preuzimanja Tiska i Slobodne Dalmacije, ali nijedan od tih slučajeva nije postao presedan koji bi promijenio tijek privatizacije.

Najčešće se spominjalo ime Miroslava Kutle, čiji je poslovni imperij u javnosti percipiran kao sinonim za kriminal u privatizaciji 1990-ih. Revizijski nalazi ukazivali su na sustavna pogodovanja u nizu tvrtki povezanih s njim. Ipak, unatoč brojnim postupcima i godinama suđenja, nije došlo do pravomoćne osude koja bi imala simboličku težinu obračuna s privatizacijskim kriminalom.

Istina utvrđena, pravda izostala

Iako nije ispunio očekivanja, Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije u političkom smislu bio je nužan jer je dao institucionalni legitimitet kritici privatizacije, razbio mit o „pojedinačnim ekscesima“ i ostavio opsežnu dokumentaciju - za povijest.

Ali u pravnom i ekonomskom smislu ostao je nedovršen projekt, kao i cijeli Račanov mandat. 

Koalicija koja je došla na vlast obećavala je obračun, a isporučila je uvid. Revizija je razotkrila razmjere nepravde, ali ih nije ispravila. 

Istina je utvrđena – pravda je izostala.