Josip Tica: Vlada je napokon priznala da je sve radila pogrešno

Iako još živimo na makroekonomskim lovorikama postpandemijskoga katapultirajućeg rasta, usporavanje je vidljivo. Čak i da se ovoga trenutka inflacija svede na nulu, kumulativne su razine trajno ugrađene u sve cijene. Vlada je tek nedavno posegnula za jednim od instrumenata gašenja potrošnje, porezima, no reakcije su (uz iznimku UGP-a) mlake. U međuvremenu, ljevica (opet) propušta jezgru glavoboljnih ekonomskih tema baveći se 'buržoazičnošću' klimatizacijskih uređaja. Doduše, pokrenula je road show 'Plenkovićeva inflacija', kojim upozorava na višegodišnje nerješavanje gospodarskih problema, ali akcija baš i nije žestoko prodrmala inflacijom pogođene. Zašto nije i koja su rješenja za sve što nam sada već sve ozbiljnije pada na glavu, pitali smo jednoga od SDP-ovih ekonomskih stratega i profesora s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Josipa Ticu.

Jasno je da ekonomija usporava, ali obični ljudi ne gledaju makroekonomske podatke. Mislite li da SDP-ova kampanja 'Plenkovićeva inflacija' onda dobro cilja?

– Najveća je pobjeda kampanje u tome što je natjerala Vladu na zaokret od 180 stupnjeva. Nakon četiri godine poticanja inflacije dobili smo napokon Vladino priznanje da je sve pogrešno radila. Zadnji je paket mjera suprotan svim prethodnima: nakon četiri godine pumpanja inflacije odjednom se počinju podizati porezi i smanjivati raspoloživi dohodak. Ako je to antiinflacijska politika, pitanje je što su bili prethodni krugovi borbe protiv inflacije u kojima se dijelio novac i pumpala se inflacijska očekivanja. Kampanja 'Plenkovića inflacija' jedna je od najvećih SDP-ovih pobjeda otkako sam član Savjeta.

Početkom godine SDP je na konvenciji iznjedrio razvojni model koji se fokusira na rad, točnije, na skraćivanje radnoga vremena (uza zadržavanje iste plaće) i porezno rastrerećenje poduzetnika koji dižu plaće. Jedan od razloga visoke inflacije upravo su plaće, čije je rast premašio i inflaciju i produktivnost, što zamjerate HDZ-u. Koja je tu logika?

– Plaće su u privatnome sektoru kaskale za onima u javnome, što je posebno vidljivo u ovo vrijeme inflacijskog udara. Stoga je ideja da se ciljaju porezni instrumenti koji bi, recimo to tako, nagradili one poslodavce koji na pravedan način isplaćuju plaće, točnije, one koji ne istiskuju plaće iz svoje ukupne dodane vrijednosti. Jer, razlike su među poslodavcima velike. Kada pogledate profite banaka ili trgovačkih centara s jedne strane i drvnu ili tekstilnu industriju s druge, onda vidite da postoje velike razlike u praksi – neki jedva preživljavaju, ali ipak zadržavaju radnike, a drugi usisavaju sve veći dio novostvorene vrijednosti. Osim toga, stup gospodarstva su mali i srednji, koji jednostavno ne mogu izdržati takav pritisak na rast plaća. Dakle, osnovna je ideja u tome da se oni koji isplaćuju veće plaće, u skladu s rastom dodane vrijednosti, porezno rasterete, a one kojima rast dodane vrijednosti daleko nadmašuje rast plaća – ti su podaci dostupni i provjerljivi – porezno penaliziraju višim stopama poreza na dobit.

Kako bi se to točno izvelo, o kojim se postocima oporezivanja ili 'olakšica' razmišljalo?

– ​Razrađivali smo ideju prema sadašnjem oporezivanju dobiti, jer i sada imamo različite stope, ali one se određuju s obzirom na veličinu poduzetnika. Mi bismo samo promijenili kriterij – koliko se pravedno raspodjeljuje novostvorena vrijednost u pojedinim poduzećima, uzimajući u obzir i to je li poduzeće radno ili kapitalno intenzivno, odnosno, porezno bismo poticali reinvestiranje.