Nikola Stolnik: E-sport nije igranje igara u podrumu

Nikola Stolnik nije tip koji čeka da mu netko objasni kako industrija funkcionira. Prošao je kroz Google, Nanobit i niz međunarodnih projekata da bi na kraju zaključio da u e-sportu, barem u ovom dijelu Europe, nitko ne radi stvari onako kako bi trebalo. Pa ih je počeo raditi sâm. Good Game pokrenuo je 2016. kao B2B turnir u kojemu se tehnološke tvrtke natječu u 'Counter-Strikeu', i to u trenutku kada takav format nigdje na svijetu nije postojao. Rimac Automobili osvojili su prva dva izdanja, a od tada su prošli Zagreb, Beograd, Ljubljanu, Skoplje i Prag. Ono što je počelo kao eksperiment s dvadesetak tvrtki i jednom igrom izraslo je u globalnu operaciju s klijentima poput Deutsche Telekoma, Infobipa, Spana, Samsunga i A1, a pet uzastopnih sezona premašivanja dogovorenih KPI-jeva u paneuropskom projektu za Deutsche Telekom stavilo ga je na kartu ozbiljnih operatora, daleko izvan okvira lokalnog entuzijazma. Uz to je izgradio i 'Student Esports Tournament', danas najveću studentsku e-sportsku ligu u Hrvatskoj s više od 350 igrača, a u međuvremenu je odradio projekte u deset zemalja. Sada je i izbornik prve službene hrvatske e-sportske reprezentacije za 'Esports Nations Cup', inauguralno globalno natjecanje nacionalnih reprezentacija koje organizira Esports World Cup Foundation uz ukupno ulaganje od 45 milijuna dolara i sudjelovanje više od 120 zemalja, koje se u studenome održava u Rijadu. Desetljeće pozicioniranja, projekt po projekt i klijent po klijent, dovelo ga je do mjesta za stolom na kojemu Hrvatska prvi put u e-sportu sjedi ravnopravno s najvećima. Sa Stolnikom smo razgovarali o tome što to konkretno znači, zašto institucije i dalje ne odgovaraju na e-poštu i gdje se zapravo zarađuje u e-sportu, koji sve manje izgleda kao hobi i sve više kao ozbiljna industrija.

Hrvatska je dobila službenu ulogu u 'Esports Nations Cupu' (ENC), a vi ste imenovani izbornikom. Nešto kao Zlatko Dalić u domaćem e-sportu... Koliko je to velika stvar u globalnom kontekstu e-sporta i gdje smo mi kao zemlja u toj priči?

– To je najveća stvar koja se ikad dogodila hrvatskom e-sportu. 'Esports Nations Cup' nije još jedan turnir. To je inauguralna globalna platforma za nacionalne reprezentacije u e-sportu, koju organizira Esports World Cup Foundation, s ukupnim ulaganjem od 45 milijuna dolara. Od toga je 20 milijuna nagradni fond, 20 milijuna razvojni fond za nacionalne timove, a pet milijuna su klupski poticaji. Ukupno 16 igara, više od 120 zemalja, četiri tjedna natjecanja u Rijadu u studenome 2026. Prema formatu i ambiciji, to je najbliže što e-sport ima Olimpijskim igrama. Hrvatska je u tom procesu dobila službenu ulogu. Imenovan sam izbornikom, što znači da biram i vodim našu reprezentaciju. Do 26. travnja moram predati finalni popis natjecatelja. To je golem posao, ali i golema prilika. Mi smo mala zemlja, ali u e-sportu veličina tržišta nije presudna. Talent jest. A mi ga imamo.

Spomenuli ste u nedavnoj objavi deset godina borbe i pozicioniranja Hrvatske na svjetskoj e-sportskoj sceni. Koje su ključne prekretnice na tom putu i koliko smo daleko dogurali?

– Prva je prekretnica bio sâm početak. 'Good Game Zagreb' pokrenuli smo 2016., turnir gdje se tehnološke tvrtke natječu u 'Counter-Strikeu'. Rimac Automobili osvojili su prva dva izdanja. Zvuči jednostavno, ali tada nitko na svijetu nije gradio e-sport na taj način. Od tada smo odradili izdanja u pet gradova: Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Skoplju i Pragu. Druga je prekretnica bio 'Telekom Esports Championship', paneuropski turnir za Deutsche Telekom koji smo vodili pet godina na pet tržišta. To je bila jedina e-sportska imovina tog tipa za jednu od najvećih europskih korporacija. Pet uzastopnih sezona premašivanja KPI-jeva. To nas je stavilo na mapu kao ozbiljnog operatora, ne samo lokalni turnir. Treća je 'Student Esports Tournament', danas najveća studentska e-sportska liga u Hrvatskoj, s više od 350 igrača i kvalifikacijama za europska sveučilišna natjecanja. I četvrta, sada, ENC, gdje Hrvatska dobiva mjesto za stolom među najvećima. Daleko smo dogurali infrastrukturno. Ali institucionalna potpora još je na nuli.

Vratimo se na ENC. Fond od 25 milijuna dolara i dodatni nagradni fond od 20 milijuna nije mali iznos. Koliko takve inicijative zaista mijenjaju sudbinu manjih tržišta poput Hrvatske i, naravno, naših igrača?

– Potpuno ih mijenjaju, pod uvjetom da se iskoriste. Ukupni commitment je zapravo 45 milijuna dolara za inauguralnu godinu. Ključna stvar je razvojni fond od 20 milijuna. To nisu samo nagrade za igrače. To je novac za logistiku, putovanja, treninge i izgradnju nacionalnih programa. To znači da Hrvatska ne mora sama financirati cijelu priču. Za naše igrače ovo je prvi put da mogu nastupiti za svoju zemlju na globalnoj pozornici s ozbiljnom financijskom infrastrukturom iza sebe. Za manja tržišta poput našeg to je game changer jer izravnava teren. Ne trebaš imati proračun Premier League da bi sudjelovao. Trebaš imati talentirane igrače i organiziran sustav. Talent imamo. Sustav gradimo. Ali da budem jasan, to neće pasti s neba. Trebamo institucionalnu potporu, sponzore koji razumiju potencijal i grad koji prepoznaje da je ovo prilika za globalnu vidljivost. Zasad u tome vidim najveći propust.

Radio si u Googleu, Nanobitu i drugim velikim sustavima i odlučio sve to napustiti i graditi vlastitu priču u e-sportu. Što si vidio tada, a da većina možda nije?

– Vidio sam da gejming nije potkategorija zabave, nego ključni sloj digitalne kulture. U Googleu sam radio u Dublinu, u Nanobitu sam bio šef marketinga i radio na igrama koje su skinuli deseci milijuna ljudi. Ali nigdje nisam vidio da netko spaja korporativni marketing s e-sportom na sustavan, ponovljiv način. E-sport je bio pun entuzijasta i s malo profesionalaca. Ja sam htio biti profesionalac. Htio sam napraviti tvrtku koja može operirati na razini Deutsche Telekoma, a razumije gejming-kulturu iznutra. To tada nitko nije radio, pogotovo ne u središnjoj i istočnoj Europi. Nisam bio vizionar. Bio sam nestrpljiv. Vidio sam prazan prostor i ušao u njega.

Good Game pokrenuo si još 2016. kao B2B turnir, koji je prerastao u globalno prepoznatljiv format. Kako se iz jednog eventa gradi održiv biznis u industriji koja se još razvija?

– Korak po korak, projekt po projekt, klijent po klijent. Nema prečaca. 'Good Game Zagreb' je počeo s jednom igrom i dvadesetak tvrtki. Do danas smo radili s Infobipom, Rimcem, Spanom, Ericssonom Nikolom Teslom, McDonald'som, Samsungom, A1. Radili smo projekte u deset zemalja. Ključ je bio pozicioniranje. GGZG nikad nije bio gejmerski event. To je natjecanje tehnološke industrije. Tvrtke se prijavljuju, naprave tim od pet zaposlenika i natječu se. Prošle je godine prvak bio Infobip, prije toga NSoft, Span. Infinum je četiri puta bio u top 4. To stvara rivalstva, identitet, povratak. A onda gradiš dalje: produkcijske kapacitete, podcastove, live streamove, studentske lige. Svaki novi proizvod novi je izvor prihoda, ali svi dijele istu bazu, publiku i infrastrukturu.

Nekoliko si puta rekao da je e-sport još mlada industrija koja traži svoje temelje. Gdje se danas zapravo zarađuje u e-sportu i tko su najveći dobitnici tog rasta?

– Zarađuje se na tri razine. Prvo, medijska prava i sponzorstva. To je za najveće, za Riotove lige, za BLAST, za EWC. Drugo, B2B usluge i eventi. Tu smo mi. Treće, sadržaj i influenceri. To raste najbrže jer ne ovisi o fizičkim eventima. Najveći dobitnici trenutačno su izdavači igara jer kontroliraju IP i sva prava, operateri poput BLAST-a i ESL-a koji imaju infrastrukturu i ekskluzivne ugovore, i kreatori sadržaja koji monetiziraju publiku direktno. Za regiju poput naše najveća prilika je u B2B segmentu. Korporacije žele pristup gejming-publici, ali ne znaju kako. Mi znamo. I u nacionalnim programima. ENC otvara potpuno novi kanal financiranja koji prije nije postojao.

Koliko je hrvatska e-sportska scena danas konkurentna i imamo li dovoljno talenta da iskoristimo ovakvu priliku ili će ona više koristiti pojedincima nego sustavu?

– Talent apsolutno imamo. Hrvatska je dala profesionalne igrače u 'Counter-Strikeu', 'League of Legendsu', 'Valorantu'. Igrače koji igraju u najboljim europskim organizacijama. Problem nikad nije bio talent. Problem je bio sustav. Bez organizirane reprezentativne strukture ti igrači su do sada funkcionirali kao pojedinci u stranim organizacijama. ENC to mijenja jer prvi put daje strukturu nacionalnom timu. S izbornikom, roster-menadžmentom, sponzorskom potporom. Ako ovo dobro iskoristimo, koristit će sustavu. Ako ne, ostaje na razini individualnih karijera. Zato je moja zadaća kao izbornika napraviti sustav, ne samo popis imena.

Smatraš li i dalje da u Hrvatskoj nedostaje institucionalne podrške za gejming-industriju? Što bi se trebalo dogoditi da se to promijeni?

– Da, nedostaje. Konkretno, imamo globalnu priliku, 'Esports Nations Cup' s 45 milijuna dolara iza sebe, a iz Grada Zagreba ne možemo dobiti odgovor na e-poštu mjesecima. To je realnost. Što treba: prvo, prepoznavanje e-sporta kao legitimne industrije, a ne kao hobija. Drugo, uključivanje e-sporta u sportske i turističke strategije grada i države. Treće, konkretni poticaji. Prostor, sufinanciranje evenata, porezne olakšice za e-sportske organizacije. Za usporedbu, Saudijska Arabija ulaže stotine milijuna. Južna Koreja ima vladine programe. Singapur ima e-sportske vizne programe. Mi ne trebamo toliko, ali trebamo barem minimum. Prepoznati priliku i ne ignorirati ljude koji je pokušavaju iskoristiti za svoju zemlju.

Koliko ovakve prilike poput ENC-a mogu rezultirati time da domaći igrači završe u velikim svjetskim organizacijama i postanu izvozni 'proizvod'?

– Nacionalni turniri su izlog. Kad se tvoj igrač istakne na globalnoj pozornici pod zastavom svoje zemlje, klubovi gledaju. To je isti mehanizam kao u nogometu. Svjetsko prvenstvo nije samo natjecanje, to je sajam. ENC specifično ima mehanizam poticaja klubova. Pet milijuna dolara ide organizacijama koje puste igrače da nastupe za reprezentaciju. To znači da klubovi imaju financijski interes podržati sustav. Što naši igrači budu vidljiviji, to su atraktivniji za transfer. Hrvatska može postati izvoznik e-sporta na isti način na koji je to u klasičnom sportu.

Radiš na tržištima regija CEE i DACH i često balansiraš između Hrvatske i inozemstva. Po čemu se Hrvatska razlikuje od razvijenijih tržišta kada je riječ o e-sportu i digitalnoj ekonomiji?

– Hrvatska ima tri prednosti: talent, cijenu i brzinu. Naši developeri, dizajneri i operateri rade na razini zapadne Europe po trošku koji je dva-tri puta niži. To znači da možeš voditi europski turnir iz Zagreba efikasnije nego iz Berlina ili Londona. To smo u pet godina dokazali s Deutsche Telekomom. Razlika je u jednom: na Zapadu e-sport ima institucionalnu potporu. Sponzore, gradove, medije koji ga tretiraju ozbiljno. U Hrvatskoj i dalje moraš objašnjavati da e-sport nije igranje igara u podrumu. Ta percepcijska barijera jedino je što nas koči. Nije novac, nije talent. Percepcija.

Mlađi poduzetnici, barem se čini, danas sve manje pridaju važnost titulama i formalnim pozicijama, a sve više konkretnom utjecaju i rezultatima. Zašto misliš da se dogodila ta promjena?

– Jer se ispostavilo da titule ne plaćaju račune. Moja generacija još je bila odgajana prema logici 'postani direktor'. Ali kad vidiš da youtuber sa sto tisuća pretplatnika ima veći utjecaj na tržište od potpredsjednika korporacije, kalkulacija se mijenja. Digitalna ekonomija je transparentna. Rezultati su vidljivi, utjecaj je mjerljiv. Ne možeš se sakriti iza titule kad ti LinkedIn i društvene mreže pokazuju što si zapravo napravio. Mladi to instinktivno razumiju. Meni je trebalo više vremena, ali došao sam do istog zaključka: jedino što vrijedi je ono što si izgradio i komu si pomogao.

Koliko vam je osobno u karijeri bila važna titula, a koliko stvarni utjecaj na industriju i projekte koje gradite?

– Na početku mi je bila važna. Bio sam u Googleu, bio sam šef marketinga u Nanobitu. Te stvari otvaraju vrata. Ali što sam dulje radio, to sam više cijenio kontrolu nad onim što gradim nego naslov na posjetnici. Danas mi je jedina titula koja nešto znači izbornik hrvatske e-sportske reprezentacije. Ne zato što je prestižna, nego zato što iza toga stoji konkretna odgovornost: odabrati ljude, napraviti sustav i predstaviti Hrvatsku na najvećoj mogućoj pozornici. To je utjecaj koji se ne može delegirati.