Solarna elektrana Obrovac i krivudavi hrvatski put u obnovljive izvore

U petak 12. svibnja 2023., puštena je u rad solarna elektrana Obrovac, tada najveća u Hrvatskoj. Sa snagom od oko 8,7 MW, bila je to prva veća državna fotonaponska investicija i jasan signal da Hrvatska napokon ozbiljnije ulazi u područje solarne energije. Iako je Obrovac danas po snazi već nadmašen, njegova simbolička vrijednost ostaje: bio je početak zakašnjelog iskoraka.

Kasni početak, ne manjak potencijala

Hrvatska nema problem s prirodnim uvjetima za obnovljive izvore. Sunčevo zračenje, vjetar i prostor svrstavaju je među povoljnije zemlje Europske unije. Problem je bio – i dijelom ostao – nedostatak cjelovite strategije. Do 2023. solarna energija imala je tek marginalnu ulogu u elektroenergetskom miksu, daleko iza hidroenergije i uvoza električne energije.

Obrovac nije promijenio sustav, ali je označio promjenu paradigme: država je prvi put jasno pokazala da obnovljive izvore više ne tretira kao eksperiment, nego kao dio energetske sigurnosti.

Solar nije sam: vjetar i kogeneracija

Razvoj obnovljivih izvora u Hrvatskoj nikada nije tekao sinkronizirano. Hidroelektrane su desetljećima bile temelj sustava, vjetroelektrane su se razvijale parcijalno i često stihijski, dok su solarna i kogeneracijska postrojenja (istodobna proizvodnja topline i električne energije) došla kasno i bez jasnog povezivanja s industrijskom politikom.

To je dovelo do paradoksa: kapaciteti su rasli, ali sustav koji ih treba apsorbirati – mreža, skladištenje i upravljanje – nije se razvijao istim tempom.

Zagorski konflikti oko solara

Uz rast solarnih projekata otvorilo se i pitanje prostora. Aktualni prijepori oko gradnje solarnih elektrana na kvalitetnom poljoprivrednom zemljištu, poput slučajeva u Pregradi i Zaboku, pokazali su da obnovljivi izvori nisu lišeni konflikata. Sukob između energetske tranzicije i zaštite prostora postao je jedno od ključnih pitanja nove energetske politike.

Time se obnovljivi izvori iz “zelene” teme sele u središte lokalnih i nacionalnih političkih rasprava.

Izgubljena industrijska prilika

Paralelno s poticanjem ugradnje solarnih panela na kućanstva i poduzeća, Hrvatska nije razvila domaću industriju fotonaponske opreme, niti proizvodnju vjetroturbina, osim pojedinih komponenti. Energetska tranzicija tako je postala i uvozni projekt: potičemo potrošnju i ugradnju, ali ne i proizvodnju.

Sličan obrazac vidljiv je i kod vjetroelektrana, gdje je (bila) još izraženija prvobitna akumulacija kapitala, odnosno javno-privatno partnerstvo na hrvatski način. 

Hrvatski kralj vjetra iskoristio priliku

Državna energetska tvrtka HEP provodila je prva sustavna istraživanja vjetropotencijala, no najviše energetskih suglasnosti, i to za najpovoljnije lokacije, dobili su bivši HEP-ov direktor zadužen za strategiju, investicije i korporativni razvoj Ante Ćurković i članovi njegove obitelji. Protiv 'kralja hrvatskog vjetra' je prije više od desetljeća podnesena kaznena prijava, a slučaj je bio predmet interesa medija i Uskoka. Međutim, ne postoje javno dostupne informacije da je postupak rezultirao optužnicom ili pravomoćnom presudom.

Time je izostao i institucionalni odgovor na pitanje kako su javni energetski podaci i javna istraživanja pretvoreni u privatnu rentu, što je dodatno pojačalo dojam da se sektor obnovljivih izvora razvijao bez jasnih i transparentnih pravila.

Energetski stres-test

Solarna elektrana Obrovac, kao i kasniji projekti, pokazali su da Hrvatska može ubrzati kad se odluči. No istodobno su otvorili i ključno pitanje: koliko takav sustav doista može izdržati.

U tom smislu, najavljeni projekt Pantheon u Topuskom – veliki centar umjetne inteligencije s enormnom potrošnjom električne energije – djeluje kao energetski stres-test. Čak i uz snažan rast obnovljivih izvora, Hrvatska teško može proizvesti količine električne energije koje bi takav projekt trošio bez dubinskih promjena mreže, skladištenja i proizvodnih kapaciteta.

Strateški zaokret u ovisnosti

Solarna elektrana Obrovac bila je važan početak, ali i podsjetnik da energetska tranzicija nije samo pitanje tehnologije, nego i prostora, industrije, institucija, povjerenja i strategije. Hrvatska je u obnovljive izvore ušla kasno, djelomično i nesustavno, a sada – u jeku globalne energetske krize -  suočava se s posljedicama tog kašnjenja. 

A što se strategije tiče, čini se da je jedini zaokret u tome što se prebacujemo s ovisnosti o (ruskoj) nafti na ovisnost o (američkom) plinu.