Uvođenje kune: treća valuta u 31 mjesec trajala je gotovo 29 godina

U ponedjeljak 30. svibnja 1994. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zamijenio je hrvatske dinare za kune i lipe, bacio novčić za sreću u Manduševac, a potom u obližnjoj Bombonijeri kupio slatkiše za 125 kuna i osam lipa.   

Tako je simbolično uvedena kuna, nova hrvatska valuta koja je zamijenila hrvatski dinar i označila kraj jednog od najkaotičnijih monetarnih razdoblja u novijoj povijesti zemlje. Bio je to treći novčani sustav u manje od tri godine – i valuta koja je, pokazat će se, potrajala 28 i pol godina, sve do uvođenja eura 2023.

Uvođenje kune nije bilo tehnički čin, nego političko-ekonomska poruka: država koja još ratuje pokušava stabilizirati novac, povjerenje i svakodnevni život.

Bilo je rasprava oko naziva valute, zbog uporabe kune u razdoblju NDH. Međutim, Tuđman je te primjedbe odbacio tvrdnjom da je kuna 'od davnina bila platežno sredstvo u hrvatskim zemljama'. Zapravo, kuna je tako naslijedila denar, novčić s likom kune iz 13. stoljeća 

Nakon slamanja hiperinflacije

Kuna je uvedena nakon što je hiperinflacija slomljena, ponajprije stabilizacijskim programom iz jeseni 1993. Hrvatski dinar bio je kratkotrajno rješenje u uvjetima raspada zajedničkog jugoslavenskog tržišta, rata i gubitka fiskalne kontrole. Inflacija je u jednom trenutku mjerena tisućama posto godišnje, a novac je gubio funkciju čuvara vrijednosti.

U tom kontekstu, kuna je trebala biti sidro stabilnosti – nova valuta s jasnim tečajem, ograničenom emisijom i snažnom simbolikom državnosti.

Dinar – HRD – kuna

Stanovnici prostora današnje Hrvatske u 20. i početkom 21. stoljeća promijenili su čak šest valuta, a samo u nepune tri godine i dvije. Raspad države donio je 1991. hrvatski dinar (HRD) umjesto jugoslavenskog dinara, a već 1994. uvodi se kuna (HRK).

Tri valute u kratkom razdoblju nisu bile znak eksperimentiranja, nego prisilne prilagodbe izvanrednim okolnostima.

Obje valutne promjene u 1990-ima izvedene su tehnički uredno i bez gubitaka za građane, kao što je bio slučaj u nekim prethodnim valutnim konverzijama. To posebno vrijedi za uvođenje dinara nakon I. svjetskog rata. Pri toj je konverziji stanovništvo izgubilo značajnu vrijednost. 

Ponešto je problematično bilo i uvođenje hrvatskog dinara, utoliko što su 1991., navodno, kamioni puni dinara bezvrijednih u Hrvatskoj odvoženi u BiH i tamo unovčavani u njemačke marke.

Dvojba oko tečaja

Jedini gubitaši pri uvođenju kune bili su – bar na prvi pogled - izvoznici. Jedno od ključnih pitanja tada je bio tečaj. Propuštena je možda posljednja prilika da se postavi drukčiji, ‘realniji’ odnos prema stranim valutama. 

S odmakom se često ističe da je tečaj domaće valute bio trajno precijenjen – neki ekonomisti procjenjuju i do 20 posto. Takav tečaj pogodovao je uvoznicima, potrošnji i kratkoročnoj stabilnosti cijena, ali je dugoročno opterećivao izvoznike i industriju.

Put bez povratka

No treba reći i da je sredinom 1990-ih ‘vlak realnog tečaja’ bio gotovo prošao. Hrvatska je već bila duboko eurizirana. Štednja je bila vezana uz njemačku marku (a zatim uz euro), ali isto tako su indeksirani i krediti stanovništva, poduzeća i države. Očekivanja građana i tržišta već su bila ‘u eurima’, iako euro još nije postojao.

Procijenjeno je da bi u takvim okolnostima nagla deprecijacija kune značila veći udar na dužnike i financijsku stabilnost, nego što bi pomoglo dizanju industrijske konkurentnosti. Jer, industrija nije 'u eurima' samo izvozila, nego je 'u eurima' bila i zadužena.

Stabilnost kao strategija

Kuna je zato od početka vođena kao stabilna valuta, s čvrstom vezom prema najprije njemačkoj marki, a potom euru. Ta strategija imala je cijenu, ali i korist: kuna je preživjela rat, tranziciju, financijske krize i ulazak u Europsku uniju.

Na kraju, upravo je ta stabilnost omogućila relativno miran prelazak na euro.

Kako je kuna ipak preživjela euro

Kad je euro uveden 2023., kuna je već godinama funkcionirala kao domaći euro vezan tečajem uz euro, koji je u konverziji zacementiran na 7,5345 kune za euro. Tečajna politika više nije bila pitanje izbora, nego posljedica dugog niza odluka i strukture gospodarstva.

Na današnji dan 1994. uvedena je kuna kao pokušaj monetarnog suvereniteta u izvanrednim okolnostima. Danas, s odmakom, jasno je da je bila prijelazna valuta hrvatske tranzicije – i ogledalo njezinih ograničenja.

A kuna je ipak preživjela - kao motiv na poleđini kovanice od jednog eura.