Vlada nacionalnog jedinstva: najšira koalicija za obranu Hrvatske

Kad je Hrvatski sabor 3. kolovoza 1991. potvrdio Vladu na čelu s Franjom Gregurićem, Hrvatska se nalazila u najtežoj političkoj i sigurnosnoj krizi od uspostave višestranačja. Neovisnost je bila proglašena tek mjesec dana ranije, rat se ubrzano širio, JNA je sve otvorenije sudjelovala u sukobu, a međunarodni položaj Hrvatske bio je krajnje neizvjestan. U takvim okolnostima vladajući HDZ i gotovo cjelokupna parlamentarna oporba postigli su dogovor o stvaranju Vlade nacionalnog, odnosno demokratskog jedinstva.  

Muška Vlada za obranu Hrvatske

Bila je to najšira politička koalicija u hrvatskoj povijesti. U Vladi su bili predstavnici svih parlamentarnih stranaka osim Paraginog HSP-a i Raškovićeve Srpske demokratske stranke (SDS), koja je u međuvremenu postala politički oslonac pobune. 

Uz HDZ bili su zastupljeni SDP, HSLS, HDS, HNS, HKDS, SSH, HSS, SDSH te SDA Hrvatske, kao i nekoliko nestranačkih ministara. Posebnu simboliku imalo je imenovanje Živka Juzbašića, predstavnika srpske zajednice, u trenutku kada je dio hrvatskih Srba sudjelovao u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske.  

Zanimljivo je da je Gregurić poslije tvrdio kako je HDZ imao 51 posto članova Vlade. Prema stranačkim iskaznicama to nije bio slučaj jer je HDZ-u pripadalo tek jedanaest od 27 članova. Vjerojatno je pritom računao i nestranačke ministre koje je predložio HDZ ili koji su politički pripadali njegovoj kvoti, a neki od njih kasnije su se i formalno učlanili u stranku.

Istodobno, Vlada je bila izrazito ratna i po svojoj strukturi. U njezinu izvornom sastavu nije bilo nijedne žene. Svi članovi bili su muškarci, što je danas gotovo nezamislivo, ali je odražavalo tadašnje političke i ratne okolnosti.

Ključni ljudi i smjena u obrani

Iako je Vlada bila ratna, na čelu joj nije bio ratnik iz kruga hercegovačkih radikala, nego Zagorac i ključni čovjek tzv. tehnomenadžerske struje u HDZ-u Franjo Gregurić. Njegov stranački kolega Mate Granić kao potpredsjednik Vlade bio je ključna figura u međunarodnim kontaktima.

No, potpredsjednicima su imenovani i tada SDP-ov Zdravko Tomac i nestranački Milan Ramljak. Ipak, najvažnije resore držali su članovi HDZ-a. Andrija Hebrang vodio je zdravstvo, Ivan Vekić unutarnje poslove, a Luka Bebić obranu.

Jedna od najvažnijih kadrovskih promjena dogodila se već tijekom rujna 1991., kada je Bebića na čelu Ministarstva obrane zamijenio Gojko Šušak. Ta će se odluka pokazati jednom od najvažnijih u ratnom razdoblju jer je Šušak ostao na čelu obrambenog sustava sve do kraja rata i postao jedna od ključnih osoba hrvatske ratne politike.  

Dosezi Vlade

Glavni uspjeh Gregurićeve Vlade nije bio gospodarski ni reformski, nego prije svega državno-politički. Za njezina mandata Hrvatska je organizirala obranu i vodila rat protiv vojno nadmoćnije JNA i srpskih pobunjeničkih snaga, uspostavila i učvrstila institucije samostalne države, raskinula državnopravne veze sa SFRJ, izborila međunarodno priznanje 15. siječnja 1992. i postala članica Ujedinjenih naroda u svibnju 1992. 

Posebno je zanimljivo da je sve to ostvareno bez suspenzije višestranačkog sustava i bez uvođenja ratnog stanja, premda su mnoge države u sličnim okolnostima posezale za izvanrednim ustavnim rješenjima.

Početak raspada nakon priznanja

Paradoksalno, upravo u trenutku najvećeg uspjeha Vlade nacionalnog jedinstva počeo je i njen raspad. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske nestao je glavni razlog zbog kojeg je široka koalicija bila stvorena. Oporbene stranke ponovno su počele naglašavati programske i političke razlike prema HDZ-u.

Proces je pokrenuo Dražen Budiša, koji je početkom 1992. napustio Vladu i vratio HSLS u oporbenu poziciju. Time je otvoren proces postupnog osipanja koalicije. Zanimljivo je da će upravo Budiša deset godina poslije odigrati sličnu ulogu u Vladi Ivice Račana, kada je izlaskom HSLS-a izazvao njezinu duboku krizu.

Tijekom proljeća 1992. slijedila je velika rekonstrukcija Vlade. Ministri iz oporbenih ili manjih stranačkih kvota postupno su odlazili, a njihova mjesta uglavnom su popunjavali ljudi iz HDZ-a ili njemu politički bliskog kruga. Tako je izvorna Vlada nacionalnog jedinstva postupno gubila svoj izvorni karakter. 

Od Vlade jedinstva do HDZ-ove vlade

Vlada koja je u kolovozu 1992. predala mandat bila je politički bitno drukčija od one koju je Sabor izglasao godinu dana ranije.  

Unatoč tome, Gregurićeva Vlada ostala je jedinstvena pojava u hrvatskoj političkoj povijesti. Bila je to jedina vlada u kojoj su zajedno sjedili,  HDZ i SDP, ali i jedina u kojoj su sudjelovale gotovo sve relevantne parlamentarne stranke tadašnje Hrvatske. Nastala je u trenutku kada je opstanak države bio važniji od stranačkih razlika, a nestala čim je taj izvanredni povijesni trenutak prošao.