Kad se ljudi počnu koristiti stereotipima umjesto argumentima

Postoji trenutak u kojem rasprava prestaje biti rasprava. Kad argumente zamijene etikete. Kad činjenice postanu nevažne, a dovoljno je odrediti kojoj skupini netko pripada kako bi se unaprijed znalo što o njemu treba misliti.

Na ovu temu natjerala me Katarina Peović, najistaknutija članica Radničke fronte (stranka nema predsjednika već kolektivno vodstvo). U svom poznatom stilu putem videouratka izjavila je da u Hrvatskoj radnici nemaju radnička prava te da njihovi poslodavci traže robove, a ne radnike. Rekla je to u kontekstu da poslodavcima uspijeva strane radnike staviti u položaj robova, a u tome ih podupiru desničari koji su protiv stranaca. Peović zbog toga poziva hrvatske građane – radnike, koje poslodavci navodno također žele pretvoriti u robove (ali im to malo teže ide), da svoj bijes iskale prema poslovnim ljudima, a ne prema strancima.

Kod Peović mi se sviđaju njezin antifašizam i dosljedna borba protiv fašističkih (ne)vrijednosti, kojih naše društvo nažalost nije lišeno. Štoviše, fašizam i ustašoizam su zlo koje je dosta prisutno u hrvatskom društvu i protiv takve pojave treba se boriti beskompromisno. Vjerujem da je ona poštena i da želi stvoriti pravedno društvo, baš onako kako su nekad u to vjerovali naivni ljevičari prije socijalističkih revolucija, pa i prije francuske buržoaske revolucije nakon koje je skovana sintagma da 'revolucija jede svoju djecu'. Ta je sintagma popularizirana i nakon socijalističkih revolucija.

Zla buržoazija

No Peović griješi pa, da budem iskren, pomalo me i iritira njezino generaliziranje o zlim poslodavcima i dobrim radnicima. Školu sam završio u socijalističkom sustavu, kada su nas učili da je buržoazija zla, a cijela radnička klasa poštena. To su gluposti i zablude bivšeg sustava, koji je generalizirao dijelove društva, ovisno o tome jesu li vlasnici sredstava za proizvodnju ili najamni radnici. A znamo da je bilo i dobrih buržuja i loših radnika.