Eurosong 1990: U Zagrebu se ujedinjavala Europa, raspadala Jugoslavija

Na današnji dan, 5. svibnja 1990., u zagrebačkom Lisinskom održana je Pjesma Eurovizije. Bio je to veliki televizijski i kulturni događaj, ali i jedan od posljednjih trenutaka u kojem je tadašnja Jugoslavija pred Europom nastupila kao politička i simbolička cjelina. Ubrzo se ta cjelina počela raspadati. 

Iako se danas često pamti kao estradni spektakl, Eurosong 1990. bio je i politički čin – ne zato što je to netko htio, nego zato što se održao u trenutku kad je politika već duboko prodirala u sve što je dotad izgledalo neutralno.

Dan nakon Eurosonga HDZ je u drugom krugu parlamentarnih izbora potvrdio uvjerljivu ponudu, a već sljedeće nedjelje navijači Crvene Zvezde predvođeni kasnijim ratnim zločincem Arkanom izazvali su velike nerede na Maksimiru i sukobe s Dinamovim Bad Blue Boysima, što je rezultiralo prekidom utakmice. 

Tko je uopće doveo Euroviziju u Zagreb

Formalno, pravo organizacije osigurala je Jugoslavenska radio-televizija, pobjednik prethodnog izdanja natjecanja. No u praksi, pobijedila je zadarska grupa Riva, a glavni nositelj produkcije bila je Televizija Zagreb, današnji HRT. To nije bila tehnička sitnica, nego odraz realnog stanja: savezna država još je postojala, ali su republički centri već preuzimali ključne uloge.

Zato ni odluka da se završnica održi u Zagrebu nije bila sasvim lišena napetosti. Postojale su stvarne dvojbe treba li Euroviziju povjeriti gradu koji je u tom trenutku već bio političko središte promjena, netom nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Iza kulisa se raspravljalo o mjestu održavanja (Beogradu kao saveznom središtu ili Ljubljani, koja bi bila tehnički spremna 'uskočiti').

Skandal s voditeljima

Koplja su se lomila oko uloge produkcije, pa čak i oko izbora voditelja. Iz Beograda se tolerirao, a dijelom i poticao pritisak da spektakl vodi rezervni par – zagrebački glumac Rene Medvešek i voditeljica TV Beograda Dubravka Marković, što je rezultiralo velikim skandalom uoči samog događaja. Televizijski doajeni Oliver Mlakar i Helga Vlahović čak su se na generalnoj probi povukli, ali su se na kraju ipak vratili na scenu. 

Sve je to pokazivalo da se ni estrada više ne može izuzeti iz političkog konteksta.

Država koja se još smiješi

Na kraju, Jugoslavija je te večeri Europi poslala sliku stabilne, moderne države sposobne organizirati veliki međunarodni događaj. Zagreb je bio domaćin kontinenta, dok su se istodobno unutar federacije gomilale tenzije koje će uskoro prerasti u otvoreni sukob.

Ta dvostrukost – vanjska slika sklada i unutarnji raspad – možda je najupečatljivija dimenzija tog Eurosonga.

Paradoks pobjedničke pjesme

Dodatnu povijesnu ironiju donijela je pobjednička pjesma. Talijanski predstavnik Toto Cotugno te je večeri pobijedio s “Insieme: 1992”, pjesmom koja slavi ujedinjenje Europe. U Zagrebu je, u samom središtu tadašnje Jugoslavije, pobijedila ideja Europe kao zajednice bez granica.

S današnje distance, simbolika je gotovo okrutna. Jugoslavija nikad nije ušla u tu ujedinjenu Europu. Od njenih sastavnica u Europsku uniju su dosad ušle samo dvije kao neovisne države i to tek 13 godina kasnije (Slovenija) i 23 godine kasnije (Hrvatska). Europa je pobijedila na pozornici, ali je njezino ujedinjenje na ovim prostorima bilo mnogo sporije i bolnije.

Fenomen Tajči

Hrvatska je na Euroviziji imala i svog unutarnjeg pobjednika. Tinejdžerica Tatjana Matejaš - Tajči je s pjesmom „Hajde da ludujemo” preko noći postala velika zvijezda. Njezin nastup utjelovio je bezbrižnu, vedru pop-kulturu kasnih osamdesetih – onu koja je vjerovala da su promjene moguće bez lomova.

U tom smislu Tajči je možda bila posljednja velika zvijezda jedne lakše epohe i Jugoslavije, neposredno prije vremena kad će se i glazba i društvo trajno promijeniti.

Zadnji zajednički ritual

Eurosong u Zagrebu 1990. neponovljiv je događaj. Bio je zrcalo trenutka u kojem je održavan zadnji veliki zajednički ritual, ali bez stvarne političke podloge.

Te večeri Europa je slavila svoje ujedinjenje, a Jugoslavija se posljednji put predstavila kao država u koju se još može vjerovati. Povijest je, ubrzo, pokazala koliko je to bila posljednja iluzija zajedništva.